Potkraj devedesetih u hrvatskoj književnosti nastupa razdoblje promjena. One se odigravaju u turbulentnom društvenom kontekstu: urušava se autoritet Tudmanove vlasti koja je svoj najvjerniji estetski izraz nalazila u Aralicinim romanima i politickoaktivistickim zbirkama eseja, u Sedlarovim filmovima, u «državotvornim» književnim glasilima poput Hrvatskog slova... Tih godina na književnu scenu izlazi novi naraštaj pisaca, rodenih u šezdesetima i pocetkom sedamdesetih; oni – za razliku od svojih starijih kolega – nisu previše impresionirani Tudmanovom retorikom o nacionalnoj državi koja se realizira kao plod tisucljetne hrvatske državotvorne cežnje. Oni vide drugaciju sliku stvarnosti (iako zaklonjenu megalomanskim frazama o povijesnoj misiji): korumpiranost politicke elite, nezaposlenost, tajkunizacija, urušavanje moralnih vrijednosti, nesnošljivost prema manjinama uzdignuta na razinu državne politike... Ta neuljepšana društvena zbilja ulazi u središte pozornosti novih pisaca. Njihova se književnost osvrce na društvenu stvarnost svojega vremena, ona je kriticki komentira, bavi se pozicijom maloga covjeka u turbulentnim vremenima. Stoga ni nije cudno da se kao poeticke oznake za spomenute pisce pocinju upotrebljavati termini neorealizam i stvarnosna književnost. Još od pocetka sedamdesetih i pojave tzv. borgesovaca u hrvatskoj su književnosti bile dominantne neomaniristicke poetike, koje književnost tretiraju kao svojevrsnu ars combinatoria, u biti nezainteresiranu za socijalnu zbilju. Od toga se bitno nije odmaknuo ni kvorumaški naraštaj u osamdesetima. Štoviše, oni su samo radikalizirali naglašeni formalizam postmodernisticke poetike prethodnog naraštaja: fragmentarizacija iskaza, tehnika književnoga kolaža, citatnost, odustajanje od socijalnog mimetizma. U odnosu na pisce s pocetka sedamdesetih, naglašenija je svijest o intermedijalnosti (iako takvih postupaka ima i u prozi Tribusona, Ugrešicke, Pavlicica…). Kad je posrijedi formativna lektira potkraj osamdesetih, javlja se interes za Carvera, zatim za Harmsov apsurdizam, kod nekih poletovaca (Popovic i Bašic) bio je jak i utjecaj Bukowskoga. U cjelini motreno, grupa oko Quoruma ipak nije iznjedrila prozaika koji bi ostavio znatniji trag u hrvatskoj prozi. Najplodniji su bili Damir Miloš i Borislav Vujcic, ali njihova autopoeticka istraživanja (koja rezultiraju svojevrsnom hipertrofijom forme) nisu naišla na veci odjek u publike, a ni na afirmativnu recepciju kritike. U drugoj polovici devedesetih, medutim, dolazi do radikalne promjene dominantnoga poetickog koncepta. Postmodernisticki eskapizam gubi privlacnost medu mladim piscima; potreban im je književni koncept koji izravnije komunicira s turbulentnom poratnom stvarnošcu. Zanimljiv je primjer Jurice Pavicica koji u devedesetima piše sjajnu studiju o hrvatskim fantasticarima na temelju koje bi se moglo ocekivati da ce, ako jednom i sam bude pisao prozu, biti sljedbenik toga žanrovskoga koncepta; medutim, njegovi romani najdosljedniji su uzorak socijalnokriticke stvarnosne proze. Sociopoliticki kontekst Mijenja se bitno i odnos prema nacionalnim mitovima koji su pocetkom devedesetih bili snažno urasli u dominantni tok hrvatske kulture. Nacionalisticki i ksenofobni obrasci javnog ponašanja dolaskom HDZ-a na vlast postali su društvenom konvencijom; u potpunosti se takvi odnosi legitimiziraju pocetkom rata za nezavisnost i stvarnom ugroženošcu hrvatstva i Hrvatske pred srpskim šovinizmom; cak i oni neskloni šovinistickim obrascima ponašanja prihvacaju nacionalisticku retoriku kao obrambeno oružje. Medutim, nacionalizam ne služi samo kao zaštitno i samoobrambeno sredstvo; on je ujedno i kurentna roba na tržištu: na nacionalistickim istupima u javnosti stvaraju se karijere u novom režimu, a mediji – i državni i privatni – u pronalaženju i progonu iz javnoga života „jugonostalgicara“ i „petokolonaša“ nalaze i tržišni interes, iako ga uvijek umataju u staniol „državotvorne misije“. Najekstremniji primjer ratnohuškackoga glasila nesumnjivo je bio ST, u kojemu su pocetkom devedesetih suradivali i neki novinari (pa i pisci) koji ce se u drugoj polovici devedesetih transformirati u „tvrde liberale“. Atmosferu s pocetka devedesetih dobro ilustrira slucaj utjecajne revije Globus koja je 1993. objavila tekst protiv pet «hrvatskih vještica», u kojem su prokazane i dvije svjetski poznate hrvatske spisateljice: Dubravka Ugrešic i Slavenka Drakulic. Poznate intelektualke optužene su zbog neprijateljskog odnosa prema Hrvatskoj ponajprije stoga što su u inozemnom tisku otvoreno govorile o prirodi režima u Hrvatskoj. Taj napad je bio indikator ne samo rastucega militantnog nacionalizma nego i repatrijarhalizacije hrvatskog društva koje svoj bijes posebno usmjerava prema ženama, usto još i feministicki orijentiranima. Medutim, prilike su se potkraj devedesetih toliko izmijenile da Globus postaje revija u kojoj dominiraju lijevoliberalni nazori; paradoksalna je cinjenica da udarnu unutarnjopoliticku kolumnu piše jedna od nekoc prozivanih „vještica“ - Jelena Lovric. Prijelomnu važnost u promjeni mentaliteta na nacionalno osviještenom krilu intelektualne i književne scene ima 1997. godina, kad se pojavljuju dvije autobiografske knjige o Domovinskom ratu: Kratki izlet Ratka Cvetnica i Glasom protiv topova Alemke Mirkovic. Knjige su dobro pisane, osobito Cvetniceva, koja se odlikuje iznimno dotjeranim književnim stilom. Na tematskom planu one ne dovode u pitanje oficijelno tumacenje uzroka rata u Hrvatskoj: iskljucivi krivci za rat su hrvatski Srbi koji su se stavili u službu velikosrpske ideologije i prikljucili se srbijanskoj agresiji na Hrvatsku. Medutim, svojom naturalistickom uvjerljivošcu te dvije knjige indirektno svjedoce o kompleksnosti slike rata; osobito je drastican prikaz kontrasta izmedu ratne fronte i pozadinskoga gradanskog života. Iznimno je dojmljiva Cvetniceva ironija u opservacijama o hrvatskoj politickoj sceni i njezinim protagonistima; ironija za koju se nije moglo reci da je „