Kada se pokuša sistematizirati romaneskna praksa u BiH u zadnjih petnaestak godina, onda u prvi plan izbija onaj uopceni stav o bahtinovski shvacenoj protejskoj prirodi romana. Zahtjev romana da neprestano prevazilazi svoje žanrovske granice presudno odreduje ovu romanesknu praksu, a roman se pojavljuje kao svojevrsno zbirno socivo u kojem se ogledaju ne samo književne vec i stravicne povijesne, politicke i ideološke promjene koje su zahvatile bosanskohercegovacki prostor. Ako je pocetak devedesetih na povijesnom planu obilježen raspadom komunisticke ideologije i socijalistickog državnog okvira, polovina prvog desetljeca dvadeset i prvog vijeka na društvenom horizontu odredena je dominacijom nacionalistickih ideologija. To znaci da roman u ovom periodu nastaje u kontekstu smjene jednog totalitarnog ideološkog koncepta drugim, onog bivšeg komunistickog sadašnjim nacionalistickim, pri cemu ta smjena dovela do rata i jedne od najtragicnijih dionica u ukupnoj bosanskohercegovackoj povijesti. U takvom društvenom i povijesnom okviru roman nije ostao gluh na izazove ratne stvarnosti i ideološkog licemjerja, koje se šepurilo društvenim horizontom uvjereno da ce svoje utopijske konstrukcije uciniti jedinom i apsolutnom interpretacijom apokalipticne i postapokalipticne društvene stvarnosti. Roman se tako našao u situaciji da svjedoci o užasu rata kao antropološkoj tragediji, ali i da razoblicuje ideološke performative koji ne samo da su proizveli genocid, urbicid, kulturocid, silovanja i konclogore, nego sve to u postapokalipticnom dobu ideolozi pokušavaju i opravdati, te na toj osnovi ratne zlocince pretvoriti u nacionalne heroje. Roman se, nadalje, našao u situaciji poetickog razmeda izmedu visokog modernizma i postmodernizma, te mnogobrojnih oblika postistickih poetika: nove osjecajnosti, kritickog mimetizma, novorealizma itd. Takav poeticki i povijesni kontekst nužno vodi zakljucku da je roman po prirodi svoga iskaza htio biti konkurent razliticitim diskurzivnim praksama, politickoj, ideološkoj, etickoj, religijskoj, historiografskoj itd. Otud bi se on kao žanr polikontekstualnog svijeta mogao u ovom periodu definirati ne samo poetikom osporavanja zatecenih žanrovskih granica, vec i kiševski shvacenom po-etikom opiranja normativnim i vladajucim ideološkim diskursima koji su proizveli i oblikovali povijesni užas, nastojeci ga postaviti za opšteprihvatljivu društvenu normu. Zapravo, u romanu kao žanru nastalom unutar desakralizirane kulture što ju je donijela civilizacija pismenosti, žanru koji ispisuje pricu o svijetu stalno promjenjivog, dijalektickog, hibridnog još ne identiteta, ciji se junak batrga prostorom egzistencije u potrazi za lukacevski shvacenim mitskim jedinstvom svijeta - vidi se više nego u drugim žanrovima drama utopijskih konstrukcija visokog modernizma. Visoki modernizam svojim metapripovijestima, prije svega estetskim utopizmom i idejom autonomije književnosti kojom se htio oprijeti pritisku ideološke funkcionalizacije literature u kontekstu jugoslovenskog socijalzma, pretvorio je književnost u neku vrstu religije ljepote, a najociglednije se raspao u romanu. Roman je prvi od svih žanrova uvidio da takav visoki modernizam literaturu iskljucuje iz diskursa koji oblikuju društvenu svijest, da je ideja autonomije u konacnici postala eskapistickim zatvorom literature, da transpovijesni i transkulturni esencijalizam, univerzalni humanizam i estetski utopizam jesu tek puke bajke pred vrlo konkretnim, ubilackim zlom. Roman je, takoder, prvi od svih žanrova uvidio da se ispod larpurlatisticke igre staklenih perli visokog modernizma razvija ideološki angažirana i politicki iskljuciva književnost nacionalistickog usmjerenja, odnosno književnost populistickog talasa kako je odreduje Nikola Bertolino u svom sjajnom tekstu Vreme inkubacije. Populisticka književnost je, potpuno paradoksalno, na cosic-aralicevskom poetickom obrascu u kontekstu postmodernisticke skepse, decentriranja, distopizma i muzealnog koncepta kulture restaurirala nacionalisticku ideologiju i s njom uskladen nekrofilijski kulturni model, pozvala se na govor grobova iz prošlosti kao obavezujucu ideološku i kulturnu normu, te nametnula jezik mržnje prema svakom obliku drugosti ukupnom jugoslavenskom politickom prostoru. Na talasu te književnosti jedan totalitarni svijet vrijednosti se slamao, a uspostavljao se drugi, znatno rigidniji, koji je svoju nacionalisticku intrepretaciju prošlosti nametnuo društvu, a iza tog sloma ostala je pustinja koju nastanjujemo i od koje ceptimo u strahu. Poetika visokog modernizma sa svojim estetskim utopizmom kao osnovom nije mogla odgovoriti tom izazovu, a postmodernisticki roman se pojavio na bosanskohercegovackom književnom horizontu u svoj svojoj polidiskurzivnosti. Odreden dvjema poetickim konstantama – osporavanjem modernisticke poeticke paradigme i opiranjem vladajucim rigidnim politickim diskursima - roman devedesetih svjestan je svoje prevratnicke pozicije i otud on zapocinje svoju disidentsku kutluralnu ulogu sa svim implikacijama koje ona nosi. Postmodernisticka hibridizacija romana Taj duh prevratinštva u bosanskohercegovackoj književnosti valja pomjeriti nekoliko godina prije preloma devedestih. Njegov pravi zacetak jest vrsni roman Hodnici svijetloga praha Vitomira Lukica. U njemu se, naime, realiziraju poeticke teze postmoderne literature fantastike, odnosno postmodernistickog modela fantasticnog romana, a postmoderna ideja pluralnosti društvene scene i mnoštevnosti povijesnih alternativa rezultira slikom društva kao toposa sukoba razlicitih ideoloških koncepata i kulturnih kodova. Lukic u Hodnicima prica politicku fantasticku pricu o totalitarnoj praksi progona ideoloških i politickih neistomišljenika i sukobu intelektualca i totalitrne vlasti u socijalistickoj Jugoslaviji. Taj sloj price veže se onaj trenutak u povijesti SFRJ koji je obilježen razlazom Tita i Staljina, a onda i progonima