Il Caffè San Marco u via Battisti prve goste prima u sijecnju 1914. Tokom rata potpuno je demoliran pa tek 1920. u njega ponovno dolaze kavopije. Dolazi Saba, dolaze Giotti i trgovac Svevo koji se zove Ettore Schmitz. U Caffè Pasticceria Pirona više ne sjedi Joyce, ali kolaci i vino još uvijek su becki, a kava je «Illy». Nakon što obide još nekoliko takvih, Florianu se cini mirnih i bezazlenih okupljališta, vlasnik Caffèa degli Specchi na Piazza Unità kaže mu, dodite sutra u sedam. Obitelj Tedeschi nalazi stan u via Daniele, to je kratka i mracna ulica i crkva Santa Maria Maggiore je blizu, što je za skupni odlazak na misu zgodno. Haja ima šest godina i slabo pamti Trst iz tog vremena. Pamti svog oca Floriana kako se u bijelom kaputicu, ukrucenim nogama gega medu stolovima držeci poslužavnik visoko iznad glave kao da skuplja kišu. Pamti kako u Caffèu degli Specchi na Piazza Unità nedjeljom ceka da Florianu završi smjena pa da zajedno odu na sladoled s nogu jer takav je sladoled jeftiniji. Pamti jednu obitelj, svecano odjevenu, svu nekako otmjenu, i pamti kako želi u takvoj obitelji živjeti. Haja promatra ženu u tamnom kostimu na pruge s tokicom na glavi kako iz torbice vadi malo ogledalo koje hvata sunce i kako se smiješi svojim sinovima kao što se njoj Ada nikada ne smiješi. Haja promatra djecake u modrim odijelcima i želi ih pitati kojim to jezikom govorite, i želi im reci ja sam Haja i mogu vam pjevati na slovenskom, ako hocete. Gospodin se ne smiješi svojim sinovima jer cita novine, ima bijele ruke, ima brkove i krasno sivo odijelo, nekako sjajno. Djecaci piju cokoladu i Haja naprasno poželi to isto, piti vrucu cokoladu u Caffèu degli Specchi na Piazza Unità i klatiti nogama i gledati u svoje nove lakirane cipele koje nema. Haja pamti svoje cudenje i svoju znatiželju tko su ti ljudi? Onda, kao kad iz ruku sklizne zrcalo, slika se razbije. Muškarac za susjednim stolom ustaje, stolica iza njega pada, on pravi dva marširna koraka, covjeku koji cita novine staje iza leda i vice, strašno vice i skroz je namršten i obrve mu se uplicu u zaljubljene pijavice i usta mu se otvaraju u mali grob iz kojeg svjetluca, a sve drži veliku šalicu kave u zraku kao da je na olimpijskim igrama pa se sprema baciti kuglu koja slici na bombu a nije bomba nego bijela porculanska šalica iz Caffèa degli Specchi na Piazza Unità puna mirišljave kave «Illy», onda zamahne a šalica udari gospodina ispod lopatica i crna tecnost stane se pušiti pa uvlaciti u njegovo sivo odijelo, možda da se ugrije, možda da se sakrije, ostavljajuci za sobom veliku mrku mokrost. Schiavo, urla bacac šalice, schiavo, qui si parla solo italiano! Djecaci skacu, vade maramice, natapaju ih vodom iz oceve caše i metu mu leda. Kava pobjegne, izgubi miris, rastoci se oko covjekovog pasa, sklizne niz njegovu desnu nogavicu i padne na tlo kao mala mrtva zmija. Na svijetlosivom odijelu ostaje slika nalik na spljoštenu kravlju balegu. Jedne vlažne tršcanske veceri, šecuci opustjelim gatovima i s užasom piljeci u prazan trbuh luke, gotovo doticuci raspolucenost grada koja se stapa s njegovom vlastitom raskidanosti koja, ta njegova razdvojenost, ta shizma, opasno tone u krutost nalik na okoštalu kralježnicu kakvog ostarjelog hodaca, Florian Tedeschi uhvati sebe kako u ritmu svojih koraka ponavlja: vorrei dirvi, vorrei dirvi, jedan dva, vorrei dirvi, ja sam trgovac, ne konobar, ja sam vojnik, u svakom trgovcu, u svakom vojniku krije se bol od koje duša puca kao zaledeno staklo. Florian Tedeschi skrene u via San Nicolò i zastane kod broja 30 gdje i danas stoji natpis «Libreria antiquaria Umberto Saba», ali Umberta Sabe u Trstu tada više nema a preko izloga knjižare navucena je rebrasta željezna zavjesa. Ispricaj mi život jedan i sve što u njemu biva u mutnom ludilu uzaludno nesložnih glasova kaže Flroian Tedeschi piljeci u vrhove svojih konobarskih cipela. Rijeci su potrošene kaže sjecam se svega, ali ništa ne razumijem. Skupilo se vrijeme, kao iskuhan džemper. Postaje tijesno. Sutradan, 15. studenog 1932. Florian Tedeschi odlazi u ispostavu Napuljske banke i svom prijatelju iz vojnickih dana, izvjesnom Lucianu Graueru kaže: Izvuci me odavde. Vec krajem studenog, obitelj Tedeschi preko «Società Adriatica», od kojeg, tog jadranskog društva, te jadranske plovidbe, je li, ostaje cudesno sacuvana naljepnica vjerojatno otrgnuta s neke porodicne prtljage kojoj se gubi trag, koja je valjda sama otputovala u neki Haji nepoznati svijet, dakle, preko «Società Adriatica» obitelj Tedeschi ukrcava se na brod «Gange» ili «Marco Polo», Haja se ne sjeca, i stiže u Napulj. Za Haju Napulj je slika razmazanih boja koje donose mir. Nema obrisa, ima tu i tamo po koja iskra. Radaju se Paula i Oreste. Florian radi u Banca di Napoli. Ada prati Enrica Carusa dok pjeva «O, sole mio» i kuha i pere i kuha i pere i hrani svoju djecu ribom i tjesteninom. Nakon vecere Haja s ocem Florianom sluša Leoncavalla, «I pagliacci» su stalno u modi, sad narocito kad pjeva Gigli, jedan od Mussolinijevih miljenika. Svakog 12. prosinca obitelj izlazi na trg na kojem se slavi «Giornata della madre e del fanciullo» kad se proglašavaju devedeset i tri najplodnije majke Italije s najmanje cetrnaest sinova koje onda svecano primaju i skromno nagraduju Mussolini i Papa. Jedne godine pobjeduje njihova susjeda Amalia sa svojih osamnaest sinova i malom crvenokosom Ritom koja ne ulazi u konkurenciju, kao da ne postoji. Život je lijep. Kuca je velika. U vrtu ima naranci. Djeca dobivaju magarca koji se zove Kroo. Imaju mnogo veselih fotografija. Na svim fotografijama mama Ada nosi bijeli šešir naheren nadesno. Voze bicikle. Tata Florian na posao odlazi u odijelu. Jedne veceri Ada place dok skida svoj vjencani prsten. I Florian skida svoj vjencani prsten ali ne place, takva je naredba, kaže. U prostirku od žutog flanela Haja umotava srebrni grb Gorizije koji je visio u vinariji njenog djeda Bruna Baara, tako kaže Ada, i koji su nosili na