Poglavlje prvo I Zamislite ovo, ali baš ovako: Tip hoda bulevarom. Rano ljetnje popodne. Krenuo je na prvi sastanak sa djevojkom o kojoj razmišlja danima, šta danima, mjesecima... Toliko je opsjednut da je na randevu krenuo dva i po sata ranije. Cekace je kod bocara. Marinu, tako se zove žudena krasotica. No, tip na raskrsnici kod Maše nailazi na Doktora. Doktor se pojavljuje iznenadno, iskrsne iza neke od zgrada, u žurbi, spisak ljudi koje ne želi, odnosno ne smije sresti, iz dana u dan je duži... I što je taj spisak gostoljubiviji, to se Doktor srdacnije ophodi prema onima koji nijesu opasnost. Tip koji hrli svojoj dragani je na tom spisku bezopasnih, stoga ga Doktor pozdravlja euforicno, iako tip pripada bulevarskom podmlatku, i Doktor je do juce za njega bio nezamisliva kvartovska velicina. Cinjenica koja traje decenijama. Bulevarska mladež podignuta je na surovim, maštovitim i cudesno amoralnim pricicama o Doktoru i njegovim podvizima. Stoga se tip kojeg vodi ljubav još uvijek oduševi kada mu se Doktor javi, ili obrati na ulici. Servus, bratski, kakav si, dodi, kaže Doktor. Ideš sa mnom da probaš nešto. Kod mene cemo, kaže. Doktor živi iznad kafane Duklja. Njegovi nisu kod kuce. Tip kaže sebi da je baš dobro uradio što je krenuo ranije. Doktor ima neki grom, sigurno, misli. Postoji, nije da nema i laganog bockanja nekog nagovještavajuceg straha - mogucnosti lošeg ishoda. Ako je to neki mitski grom, kakav cu pred Marinu, misli onaj cije korake je sumanuti Doktor upravo pomjerio sa jedne lijepe, no možda odviše predvidljive i obicne putanje, zamrsio ih u tako gadan cvor... I takva misao je bljesnula u glavi zaljubljenog, no, strast prema biljci, te izazov kratkog druženja sa mitskom figurom glavnog prekomorackog kvarta, bijahu, avaj, prejak izazov. I ne samo da je trava (neke albanske glave, blijedozelene, gotovo bjelkaste kad se izmrve, tutno mu je komadic u džep, za kasnije) bila grom, cijela grmljavina, zemljotres, korak do Armagedona, vec je srdacni Doktor skuvao kafu. Mladi covjek je bio zapanjen njegovom ljubaznošcu, naravno, ne sluteci šta Doktor radi u kuhinji. Nakon pola sata provedenih kod Doktora tip odlazi. Krece prema velikom mostu, no, vec mu je jasno da ce teško biti stvari (pravac kretanja, namjere, rijeci) održati u nekom, bilokojem, poretku. Misli da satima prelazi most. Tome nikada nije bilo kraja. Tri puta se naslanjao na ogradu, hineci zainteresovanost za ljetnje pripitomljenu Moracu... Pomislio je – zašto ljudi ovdje nikada ne zastajkuju na mostovima. Zar je to normalno: preci most, a ne zastati i pogledati rijeku, obale ili makar nebo iznad vode. Moraš da gledaš sa mosta, ako to ne ciniš, pejzaž može da nestane, mogu prizori da se polome kao one Ajfelove kule koje maloumnici prave od šibica, pomislio je. Tako pomucena uma mladi covjek podlegao porocima nekako se uspijeva dovuci do skrovitog i sjenovitog Kluba bocara. Sjeca se da je prošao pored Pozorišta i da je tamo vidio nekakvu gužvu, kamermane, reportažna kola, hrpe kablova. Put ga je nosio pored stadiona Buducnosti, jednog od kljucnih toposa Podgorice, estadio Futures, poslovicno loš teren, najbolji navijaci u ovom dijelu Evrope, i legendarni tunel, gdje je mnogi sudija osjetio kako su mocne i košcate stisnute pesnice potomaka slavnih crnogorskih glavosjeka i gorskih junaka. Koliko je samo krvi proliveno oko ovoga stadiona, koliko su samo policijskih noseva slomili „varvari“, kako su sebe nazvali navijaci Buducnosti na osnivackom kongresu 1987. godine. Nekada je na staroj, odavno srušenoj tribini ovoga stadiona, kroz beton, zauzimajuci uvijek svoja dva – tri sjedišta rasla smokva. Bio je to jedini stadion na svijetu sa drvetom na tribinama. Sjeca se i prizora zgrade nedjeljnika Monitor, iza koje se nalazi Klub. Pored je Crkva svetog Ðorda, stara nekih desetak vjekova. Neko je, vjerovatno u toke prethodne noci na crkvi napisao, ogromnim plavim slovima – Pazite se djeco, ide pop. Jedva je docekao da sjedne. Od kad je sjeo sve se stopilo u jedan trenutak. Odjednom (premda je sat govorio da je moralo proci nekih po ure), došla je Marina. Odjednom on se znojio, i mucao, i kao idiot sve radio pogrešno. Gluposti je izgovarao glasno, ako je i kazao nešto interesantno, promrmljkao je to sebi u bradu, odjednom je i Marina rekla – hajde da prošetamo – a on je rekao – Sad. Nego kad, pitala je Marina. Idemo odmah, kazao je on, ustao i stropoštao se, kleknuo pred Marinu. Jednostavno, tip nije osjecao noge. Kao da pripadaju nekome drugome, ko se baš nema namjeru pridružiti Marini u šetnji. Marina ga je zapanjeno pogledala, i pitala - Je li ti dobro, a on je rekao – Otkada te znam, pred tobom želim da kleknem. Marina se nasmiješila, a on je, utoliko ipak uspio da se nekako uspravi. Na tren je pomislio da je taj cin bio lakši covjekolikim majmunima nego njemu. Trajalo je to, bogami. Mislim, bio je to mali vremenski period za evoluciju, ali za covjeka koji je klecao pred voljenom bješe to uspravljanje dobar komad vremena. Tek tada se sjetio silnih prica o tome kako je Doktor ovome ili onome sipao artane u kafu, pa je poznata tv voditeljka bulaznila pred kamerama, ili kako je Brcko pao niz neko stepenište poslije kafe sa Doktorom. I mnogo potresnih storija, a sve u tom duhu. Sada ce i ovo moje padanje pred Marinom biti dio kvartovskih anegdota o Doktoru, i to je pomislio, ali bez nekog negativnog osjecanja i loše energije u pogledu takvog raspleta stvari. I zaista, tek kasnije ce, osluškujuci nova i nova poglavlja dnevne mitologije saznati da mu je Doktor, tada, u kafu koju mu je onako ljubazno poslužio usuo osam artana. To je omiljena Doktorova tableta. Marina ga je povela prema vrhu Gorice, prema Spomeniku. O, ne uzbrdo, pomislio je i sljedeceg trena je opet klecao pred Marinom. Cuo je sebe kako izgovara: Ozbiljan sam, ono za klecanje, to mi je davnašnja želja. Marina je rekla – tebi nije dobro, covjece, baš ti nije dobro. Šta ti je? Zar vjeruješ da cin poklonjenja mora biti uzrokovan nekom