O, kako je tih bio dom kada je otac otišao u tminu. (SAN I POMRACENJE, Georg Trakl) Svakoga od nas, bez obzira na to što je i što radi, grubo odgurnu natrag sebi samom i on postaje nocna mora upucena na samu sebe... (PODRUM, Thomas Bernhard) I Sve bi bilo drugacije da sam uspio suspregnuti gadenje, pomislio sam. Kroz spuštene škure sam vidio sunce. Izgubilo je svu snagu i sada je, nemocno da prži, nestajalo za krošnjama maslinjaka koji se pružao do šljunka Valdanosa, i dalje, sve do Kruca i Utjehe, uvala prepunih kupaca odlucnih da im tijela upiju i posljednju kancerogenu zraku, prije nego odu kuci, izgorjelu kožu natope kopijama skupocjenih parfema, obuku svoju izazovnu odjecu i odjure do diskoteka i terasa sa narodnom muzikom, puni vjere da ce nocas leci na neko tude tijelo sa opekotinama treceg stepena, da ce imati i potom zaboraviti neko ljudsko bice, slicno sebi. Isprva sam bio odlucan da još neko vrijeme ležim, ali sam morao ustati jer je smrad znoja u sobi bio nepodnošljiv. Soba je sa zapadne strane, pomislio sam, zato je popodne u njoj vruce kao u livnici. Citavo popodne sunce bije u zidove. Cak i kada prokletnik zade, njegova toplota izbija iz zidova. Po svu noc me zidovi gadaju toplotom. Od kada smo uselili u ovu kucu, od kada sam prvi put legao u ovaj krevet – znojim se. Probudim se u tri ujutro i moram odmah ustati, jer su jastuk i caršav natopljeni mojim znojem, natopljeni su znojem i stoga smrde, k tome smrde nezamislivo, prosto nesnošljivo. Probudim se po sred noci i moram ustati, sopstveno tijelo me istjera iz kreveta. Bila je to katastrofalna odluka, izabrati baš ovu sobu za spavacu. Jednoga smo dana u nju unijeli krevet, ormar i police, i vec tog dana je, iako cemo to shvatiti tek docnije, bilo govoto sa našim brakom. Ništa nije moglo preživjeti noc u toj sobi, svakako ne nešto tako krhko, tako malokrvno kao naš brak. Dvije godine sam se znojio, budio se prestravljen zadahom vlastitog tijela, satima na balkonu pio kafu, pred zoru bih nakratko ponovo zaspao na kaucu u dnevnoj sobi, samljeven nesanicom i umorom je docekivao zagrljajem kada se probudi, dvije godine sam pokušavao da shvatim što nije u redu, zašto je sve pošlo po zlu, dvije godine sam pokušavao da napregnem um, iscrpljen nesanicom i nezadovoljstvom koje je ispunilo ovu kucu. Dvije godine nisam uspijevao cak ni da mislim. Dvije godine tako i onda je sve bilo gotovo. Otišla je. Rekla je ne mogu više i otišla. Istog trena sam se bacio na krevet u kojem smo još sinoc, u našem ritualu hipokrizije, jedno drugom rekli volim te. Zaspao sam još dok sam padao. Probudio sam se u znoju, kao i uvijek. Zaista je otišla, bilo je prvo što sam pomislio kada sam otvorio oci. Nje više nije bilo. Krevet je i dalje zaudarao na mene. Ustao sam, gotovo da sam pobjegao od kreveta. Zatvorio sam vrata za sobom, odlucan da iz te sobe nikada više ništa ne izade. Odvukao sam se u kuhinju i stavio vodu za kafu na šporet. Potom sam se trkom vratio do sobe i za svaki slucaj dva puta zakljucao vrata. Nešto bih mogao procitati, pomislio sam. Napokon bih mogao nešto procitati, rekao sam sebi, ima vec dvije godine kako ne citam ništa osim crne hronike u novinama. Zanima me još samo crna hronika i knjige o serijskim ubicama. Samo me još neskriveni izlivi zla zanimaju, pomislio sam, nemam više snage za hermeneutiku zla, to je iza mene. Više ne mogu da izdržim da tražim zlo u svakodnevnim postupcima, kako kažu, obicnih ljudi. Umjesto toga, biram vulgarne manifestacije zla. Covjek je ubio trideset ljudi i zakopao ih ispod kuce – sa time se još uvijek mogu nositi. Ali svakodnevne zlobe, potisnute želje i jeftine lukavosti ljudi koje srecem, kroz koje gledam kao kroz ništa, dok mi se obracaju kao slijepcu, uvjereni da su me prevarili, da su me namagarcili i naveli me da povjerujem u njihovu dobronamjernost – za to više nemam snage. Novine su to jutro pisale: pojeo ga na njegovu molbu. Crna hronika je donijela veselu pricu o Arminu Meiwesu, kanibalu iz Njemacke. Gradanin Meiwes je svojevremeno pristupio, pisalo je u novinama, kanibalskoj zajednici na Internetu. Ljudi su druželjubiva bica: okupljaju se kada se radaju, okupljaju se i kada odlaze u vojsku, da uce da ubijaju druga ljudska bica, okupljaju se i kada žele da se pare, te stoga stupaju u brak, udružuju se, napokon, i kada žele jesti jedni druge. Meiwes je pronašao mjesto gdje se okupljaju srodne duše. Želio je pojesti covjeka i to je povjerio prijateljima iz kanibalske zajednice. Napisao je oglas. Javilo mu se 400 ljudi koji su željeli da budu pojedeni. Na kraju je pojeo jednog od njih. Ovaj je, izgleda, imao posebne zahtjeve: tražio je da, prije nego što bude ubijen, skupa sa svojim dobrotvorom Meiwesom priredi posljednju veceru i pojede vlastiti penis. Dobrostivi Meiwes mu je želio ispuniti želju, ali su se, nakon pocetnog entuzijazma, složili da je objed nejestiv. Uto je dobrovoljcu pozlilo i on se stao moliti Ocu na Nebesima. Meiwes, za koga su doktori utvrdili da je normalan, saopštio je da je molitvu preskocio, jer ne zna ko je njegov otac, Bog ili davo, stoga mu nije bilo jasno treba li se moliti Bogu ili davolu, tako je pisalo u novinama. Nakon molitve, Meiwes ga je ubio a nešto kasnije i pojeo, snimivši citavo zbitije kamerom. Sa police uzimam Eliotovu “Pustu zemlju”, izdanje koje nam je donijela prijateljica, našeg prvog ljeta u ovoj kuci. Tokom novembra te godine, koji je bio kišan, tokom novembra koji nas je osudio na boravak u kuci, jer su zbog kiše koja nije prestajala naše šetnje kroz maslinjak postale nemoguce, tokom novembra smo pokušavali da ostvarimo idilu iz B filmova. Sjedjeli smo u foteljama u našoj dnevnoj sobi, dok je u našem kaminu pucketala vatra. Sjedjeli smo i citali Eliota. Ja sam citao naglas, ona je slušala. Tada sam je volio, kao što sam je uvijek volio. Tada nisam mogao izdržati više, kao što nikada nisam mogao izdržati više. Tada sam odlucio da ipak idem dalje, kao što uvijek odlucim da sve ide dalje. Stvari nika