Prica o onome što se danas brenduje kao Nova crnogorska književnost pocinje u casopisu “Plima plus”, u trenutku kada Plimina redakcija dolazi na ideju da objavi nekoliko brojeva u kojima ce crnogorski pisci ispisati svoje žanrovske price. Godine 1997. izlazi prvo od tih izdanja – Crnogorska horor prica, koju je priredio Aleksandar Becanovic. Nova crnogorska književnost pocinje, dakle, pricom. Ono prije toga bile su najave. Recimo to ovako: ako su poetske zbirke “Konji jedu breskve” Balše Brkovica i “Ulisova daljina” Aleksandra Becanovica, prve pjesme Pavla Goranovica te knjiga (opet) prica “Ogledi o ravnodušnosti” tu književnost proricale, Plimina serija bila je njena objava. Po prvi put predstavlja se cjelokupna jedna generacija pisaca, sa svim svojim osobenostima, ali racunajuci na sinergetski efekat, koji je u tom trenutku bio nužan da bi citava stvar uopšte bila primijecena. Jer: Nova crnogorska književnost nastaje u trenutku kada vladajuci politicki establišment i njemu pripadajuca intelektualna elita i institucije kulture drže kako ne samo da nema nove, nego ne postoji nikakva crnogorska književnost – svakako ne izvan korpusa, kako se tada govorilo, maticne srpske književnosti. (Ovdje valja napomenuti kako intelektualno udvorištvo valjda nigdje nije tako razuzdano i besramno kao u Crnoj Gori: u samo petnaest godina, isti su ljudi prešli put od tvrdnji da crnogorska književnost, narod ili sama država ne postoje, do knjiga u kojima su sistematizovali svoja znanja o toj književnosti, narodu i državi. Razlika izmedu jeste i nije izgleda nigdje nije tako tanka kao u Crnoj Gori. Stoga stvari ovdje tako malo vrijede kada ih ima, kao što tako malo nedostaju kada ih nema) Kako bilo: Objava nije mogla biti ignorisana. Opus Sretena Asanovica poslužice kao kopca nove generacije crnogorskih pisaca sa tradicijom. Zahvaljujuci istrajavanju na kratkoj prici kao formi u kojoj ce najuspješnije artikulisati svoje ideje, Asanovic je vremenom stvorio body of work najvece dosljednosti. U posljednjih deset godina Asanovic je objavio dvije zbirke: “Martiri i pelegrini” i “Nomina”. Asanoviceva proza kao da više duguje Karveru i neorealistima nego crnogorskom književnom miljeu. Otuda ne cudi što ce (tada) mladi crnogorski pisci sreda baš Asanovica navoditi kao referentnu tacku iz korpusa nacionalne književnosti. Izborom Asanovica, u suštini je odbacena citava crnogorska književna moderna, koja je izgubila rat sa guslarskom Crnom Gorom, izmedu ostalog i zato što taj rat nikada nije prihvatila, što je sa njom neprekidno flertovala, što je vremenom postala nastavak guslanja drugim (eliotovsko-paundovsko-valerijevskim) sredstvima. U trenutku u kojem nastaje Nova crnogorska književnost, sve epske price (kolicina mitomanstva u crnogorskoj moderni svakako ce zanimati književne arheologe) su se samouništile: koncept takozvane herojske Crne Gore izvršio je suicid pred zidinama Dubrovnika i na brdima iznad Sarajeva. Crnogorski vikend-koljaci koji su operisali po Istocnoj Hercegovini, osim što su cinili zlocine, mit o herojskoj Crnoj Gori doveli su do tacke u kojoj se ukazao kao ogoljena laž. Nova crnogorska književnost u tom trenutku ima nasušnu porebu distancirati se od te tradicije. Stoga ona nastaje kao eksces, kao književnost diskontinuiteta. Uredništvo Plime imalo je to na umu: stoga su pisci pozvani da ispišu baš svoje žanrovske price. Do tog trenutka, žanrovska književnost u Crnoj Gori prakticno ne postoji. Ne slucajno, izdanje crnogorske horor price nosilo je naslov: Oblik onoga što ce doci. Pisci su otišli korak dalje: te price ne samo da su pisane sa punom sviješcu o postmodernoj rehabilitaciji takozvanih niskih žanrova, nego su one i fizicki otrgnute od Crne Gore. Vecina pisaca svoje je price smještala u evropske zemlje ili preko Atlantika; njihovi junaci imali su strana imena, živjeli u tudim jezicima i istorijama. U trenutku kada ispisuje svoju njemacku (“Berlinski krug”) ili italijansku (“Castor”) pricu, Balša Brkovic živi u terorizujucoj društvenoj izolaciji – u Crnoj Gori za njega nema posla, a svaki izlazak na ulicu za njega znaci transformaciju u pokretnu metu. To isto važi i za ostale. Plima ipak izlazi i serija njenih žanrovskih izdanja na koncu mijenja književni odnos snaga. U trenutku kada je edicija okoncana, Nova crnogorska književnost je ne samo uspostavljena – ono što je pocelo kao anarhisticki akt, kao književni terorizam, na koncu je postalo mainstream. Do tada, vec su objavljene njene utemeljujuce knjige: “Katedrala u Sijetlu” i “Oni!”, “Mjesta u pismu” Aleksandra Becanovica, “Sve to” Ognjena Spahica i “Dvojenje” Balše Brkovica. Dvije od njih – “Sve to” i “Katedrala u Sijetlu” – knjige su pripovijetki. Toj listi Becanovic ce pridodati “Ocekujem što ce iz svega proizaci”, u kojoj ce sabrati pripovijetke objavljivane u casopisima i dodati nekoliko novih. Brkovic još uvijek nije objavio izbor svojih pripovijetki, ali radi na njemu. Spahic, takode, sakuplja materijal za novu zbirku. Ako je “Sve to” najavila Spahicev talenat, koji ce eksplodirati i bljesnuti u romanu “Hansenova djeca”, ovjencanom Mešom za 2005., Becanoviceva zbirka prica “Ocekujem što ce iz svega proizaci” tekst je koji ne najavljuje, nego potvrduje. Becanovic je poznat prije svega kao pjesnik (dobitnik je i nagrade “Risto Ratkovic”, najveceg ovdašnjeg priznanja za poeziju), kao filmski teoreticar i, k tome, i najveci erudita od svih crnogorskih pisaca. “Ocekujem što ce iz svega proizaci” svakako je jedna od najboljih knjiga prica u crnogorskoj književnosti. Koju, pored prokletstva malih brojeva, cinjenice koja otežava svaki pokušaj sinteze u govoru o toj književnosti, odlikuje i ogromna, bezmalo galakticka razlika u kvalitetu izmedu nekoliko pisaca iz prve petorke i onih ostalih. Becanoviceve pripovijetke nose nove tematske okvire u odnosu na one koje pronalazimo u njegovom pjesnickom opusu, i pokrivaju teren od potrage za metafizickim u svakodnevnoj rutini (“Prezir”) do ludistickog