Bosanskohercegovacku književnost na prelazu iz 20. u 21. stoljece karakterizira ne samo veliki poeticki obrat iz visokog modernizma u postmodernizam, te pad postmodernisticke poetike i pojava postistickih poetika, kritickog mimetizma, osjetilnog realizma i nove osjecajnosti, nego i reakcija književnosti na rat i njegov užas, gdje primarnu ulogu ima nova književna generacija. Ona ce presudno obilježiti pripovjedacku, ali i poetsku produkciju postavljajuci nov poeticki poredak, estetske i eticke kriterije u književnosti. Iznikla na fonu ratnog haosa i njime temeljno obilježena, ova generacija za osnovno tematsko podrucje svojih prica, ali i poezije uzima stravicno ratno isksutvo. Po tome su novi/e bosanskohercegovacki/e pripovjedaci/ce bliski/e generaciji ekspresionista s pocetka 20. vijeka u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ali, za razliku od ekspresionisticke težnje za eksperimentom, revolucinoranim zahvatima u jezik i književne forme što rezultira brisanjem tradicionalnih granica u žanrovskom poretku književnosti, u novoj bosanskohercegovackoj prozi prisutan je, uz postmodernisticku destabilizaciju žanrova i hibirdizaciju naracije, povratak prici i pricanju, cak obnova realisticke tradicije pripovjedanja u nastojanju da književni tekst bude, uz ostalo, i neka vrsta etickog dokumenta povijesnog užasa. Taj snažni eticki i humanisticki angažman pripovijetke, njena sposobnost da se ostvari kao moralna hronika ljudske patnje i stradanja individue u tragici povijesti i ratnom haosu, gdje je u prvom planu apsurdisticka slika pojedincevog iskustva velike povijesti i odricanje svakog oblika smislenosti njenih tokova, omogucio je pripovijetki da, poput romana, bude konkurent drugim diskursima, historiografskom, politickom, ideološkom itd. Otud se pripovijetka pojavljuje u kontekstu ratnog haosa i beznada bosanske tranzicijske sadašnjice u ulozi diskursa koji redefinira povijesno pamcenje i njegove strategije, nosi se sa ideološkim i politickim transcendencima, hvata u koštac sa nacionalnim, politicki i ideološki definiranim metanaracijama, uspostavlja nove modele kulturnog sjecanja, što joj daje funkciju primarnog, pa i temeljnog žanra bosanskohercegovacke književnosti. Po tome su novi bosanskohercegovacki pripovjedaci/ce bliski/e tradiciji pripovjedacke Bosne, na koju se nastavljaju i obnovom njenih narativnih strategija. Pripovjedacka Bosna je na pocetku dvadesetog vijeka pripovijetku ucinila, temeljnim, može se reci identifikacijskim žanrom bosanskohercegovacke književnosti razvijajuci na koloritu lokalnog hronotopa sa strana zamagljenih - kako ju je okrakterizirao Jovan Kršic u svojoj cuvenoj antologiji bosanskih pripovjedaca i Alojz Šmaus u prikazu te antologije - postupke modernisticke univerzalizacije, esencijalizacije i ideologiju estetskog utopizma u kontekstu kulture u kojoj se vrši transformacija tradicije usmenosti u kulturu pismenosti. To je onaj trenutak u kulturi kojeg Lukacs vezuje za nastank romana odredujuci ga kao ulazak individue u svijet transcendentalnog beskucništva u kojem se ona sjeca mitske cjelovitosti tradicije nalazeci se u grcevitoj potrazi za identitetom unutar neprestano promjenjive društvene stvarnosti. Imajuci u vidu takav kontekst pojave pripovjedacke Bosne, Zdenko Lešic u svojoj analiticki utemeljenoj studiji Pripovjedacka Bosna I-II zakljucuje da se pripovijetka u bosanskohercegovackoj književosti našla u poziciji koju je u tzv. visoko diferenciranim literaturama imao roman, te da su se, zahvaljujuci biografskom narativu položenom u svoj nartivni osnov, pripovijetke u kontekstu pripovjdecka Bosne ponašale kao romani u malom. Zapravo, taj biografski narativ, unutar kojeg pripovijetka kazuje pricu o cjelini pojedincevog života, znacio je razdruživanje od kulture definirane epskim kulturnim kodom i s njom uskladene herojske kulturne paradigme i prelazak na deheroizirani model povijesne price i s njom uskladenog povijesnog sjecanja. Zato je pripovijetka u bosanskohercegovackoj kulturi - gdje je njena kratka forma sukladna tadašnjoj razdrobljenosti bosanskohercegovackog društva, pa je kako zakljucuje Lešic sam život davao gradu pripovijedacima, a pripovjedacku Bosnu proizvela je povijesna Bosna – preuzimajuci na sebe ulogu romana oznacavala i temeljni tranzicijski kulturalni žanr. Naime, u pripovijetki se prije svega vrši ne samo razdruživanje modernog i tradiconalnog poretka kulturnih i društvenih vrijednosti nego i proces evropeizacije bosanskohercegovacke kulture i ukupnog društva u doba asutrougarske vladavine. Stoga se oko nje i casopisa u kojima objavljuju pripovjedaci okuplja ukupna društvena zajednica, pa bi se moglo reci da su bosanski pripovjedaci na prelazu iz 19. u 20. stoljece, kroz price o individualnim sudbinama sacinili kulturalnu hroniku društva i njegove tranzicije iz feudalnog u kapitalisticko društvo, te u kulturološkom modelu price opisali kulturalni hijatus nastao sudarom patrijarhalne i gradanske kulture. Slicnu situaciju u sociokulturnom kontekstualiziranju pripovijetke karakterizira i prelazak iz 20. u 21. stoljece. I ovdje je povijesna Bosna, ali ovog puta apokalipsa rata, poizvela novu pripovjedacku Bosnu, kao što se na drugoj strani pripovijetka zatekla u kontekstu tranzicije i u politickom, i u ideološkom, i u ekonomskom, i u kulturnom i citavom nizu drugih aspekata. Otud je pripovijetka prije romana pa i prije poezije ili nekako istovremeno s njom reagirala na promjenu povijesnih i društvenih okolnosti i pojavila se na kulturalnom horizontu kao moralna hronika ratne apokalipse. Medutim, to nisu jedine veze nove sa starom pripovjedackom Bosnom. One su ocite i na formalnom planu, prije svega u jezickoj dimenziji price, a onda i na razini narativnih postupaka. Novi su pripovjedaci prihvatajuci postmodernu ideju dijaloga duž dijahronijske linije književnosti, te ideju njenog muzealnog koncepta, obnovili i jezicke vrijednosti tradicionalne bosanske pripovijetke i njene narativne strategije. Takva or