Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve slucajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. Slucaj je ono što odreduje mjesto svakog od nas. U tom tkanju mi smo niti i cvorici, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susrecu i razilaze, uplicu i rasplicu. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i otpusti. Ali, kao što smo rekli, slucaj je ono što odreduje takve stvari. Veceras, u osamnaestoj emisiji ciklusa „Josif i njegova braca“, probat cemo da jednim nesvakidašnjim primjerom konkretiziramo takvu tvrdnju, da je ucinimo dostupnom i vama, ma koliko naš primjer izgledao bizaran, pa i pomalo zastrašujuci. Stoga ce i naša vecerašnja emisija biti nešto kraca no obicno, ali to prevashodno cinimo da bi ono o cemu govorimo ucinili sažetijim i ocitijim. Veceras, dakle, govorimo o cudnovatim igrama podudarnosti i slucaja, nehoticnosti i nesvakidašnjosti, o onome što se zapravo dešava svakome od nas, na srecu, ne sa tako drasticnim konsekvencama kakve su doživjeli junaci naše sarajevske životne storije, ljudi o kojima cete slušati u nastavku emisije. 2. Da bismo demonstrirali ono o cemu smo govorili u uvodu emisije, odlucili smo da metodom slucajnog, statistickog uzorka uzmemo dvojicu nasumicno odabranih naših sugradana, koji su naizgled potpuno nepovezani i van svakog dodira koji bi omogucio direktne uticaje jednog na drugog. Kada smo poceli sa ovom bizarnom istragom, a koja nam je odnijela poprilicno vremena, nismo ni slutili da cemo postati svjedocima jednog finala kakvog može isplesti samo neuhvatljivo tkanje sudbine i slucajnosti. Ili, pak, u svemu tome postoji neki red koji je, u tom slucaju, zastrašujuci? No, da predemo na stvar. Ljudi koje smo kao temu naše istrage odabrali sistemom kompjuterskog izvlacenja jesu Sarajlije Aleksandar Antonijevic i Karim Zaimovic. Jedina slucajnost, na kojoj smo insistirali, pored istog grada, bila je ista godina rodenja obojice, i Antonijevica i Zaimovica, a to je 1971. Brižljivo smo pazili da u ostalim biografskim podacima ne bude daljnjih, bar ne previše ocitih slucajnosti. Tako, dok je Karim Zaimovic pohadao i završio Osnovnu školu „Miljenko Cvitkovic“, Aleksandar Antonijevic ucinio je to isto sa školom „Veselin Masleša“. Zaimovic je docnije pohadao Prvu gimnaziju, a Antonijevica smo mogli sresti u Drugoj gimnaziji. Vojsku su takoder služili na razlicitim mjestima. Karim je svoje vojnicke dane provodio kao protivvazdušni raketaš u Zadru, a Aleksandar u Školi za rezervne oficire u Beogradu, gdje je do kraja vojnog roka uznapredovao do cina rezervnog porucnika, dok je, s druge strane, sve što je Karimu pošlo za rukom bilo da ostane osamdeset posto gluh na desno uho nakon jednog pokusnog gadanja. Možda baš u tom poremecaju sa sluhom, koji se manifestirao u tome što je od tada pa nadalje Karimu stalno zujalo u desnom uhu, možemo tražiti izvjesne uzroke njegovih depresivnih ponašanja i nestalnih faza nakon povratka iz bivše JNA, što se ogledalo u tome da je vec nakon jednog semestra napustio Akademiju likovnih umjetnosti, da bi ga rat docekao kao studenta književnosti na lokalnom Filozofskom fakultetu. Treba li reci, dolazak rata kao da je iskoristio da privremeno zamrzne i taj studij. S druge strane, Aleksandar Antonijevic se po povratku iz vojske pokazao kao izvrstan i marljiv student, upisavši Pravo koje je u više nego rekordnom roku završio neposredno pred izbijanje agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao da je baš znao da ce doci rat. Zapravo, mnoge indicije nam govore da je Aleksandar znao da ce rat izbiti, jer je njegov otac još od prvih poslijeratnih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini bio jedan od celnika SDS-a. Po izbijanju rata, Antonijevic je zajedno sa porodicom napustio Sarajevo i preselio u Beograd, gdje je njegov otac, koji je ostao na Palama, svojim vezama dobio luksuzan cetverosoban stan i uspio zaposliti sina kao mladog pravnika u Karic banci. Evo, ukratko, to su osnovni formalni životopisi Zaimovica i Antonijevica koji su postavili pozornicu za naše daljnje istraživanje, tim prije što se cinilo da njih dvojica u toj mjeri nemaju nikakve zajednicke veze i da ce ovaj projekat zapravo biti novinarski debakl. No, kao što smo rekli, sudbina je htjela da sve to bude potpuno drugacije. 3. Ni putem uporednog istraživanja njihovih životnih aktivnosti nismo našli neku posebniju vezu izmedu Zaimovica i Antonijevica. Dapace, cinilo se da se radi o potpuno oprecnim karakterima. Aleksandar je od malena bio zainteresiran za sport, pa je tako bio aktivni clan mnogih sportskih klubova, posebno se istakavši u fudbalu i košarci. Istovremeno, mnogo je posvecivao i dopunskom obrazovanju, pa je Antonijevic do odlaska u vojsku vec tecno govorio engleski, francuski i italijanski. Poseban afinitet je pokazivao i za južnoslovensku predaju i književnost, što je naslijedio od svog djeda Stevana, aktivnog ucesnika NOB-a i pukovnika u penziji, koji je sve do svoje smrti 1987. živio sa Aleksandrovom porodicom u prostranom stanu na Ciglanama, kojeg je Aleksandrov otac Mihajlo dobio kao jedan od važnih rukovodilaca u Energoinvestu. S druge strane, Karim je od malena pokazivao izrazite antipatije prema bilo kojem obliku sportskog organiziranja, ne samo kao ucesnik vec i kao posmatrac i cesto je znao frapirati svoju okolinu podatkom da je svega jednom u životu bio na fudbalskoj utakmici. Ipak, izraziti interes pokazivao je za strip, pa je vec kao trinaestogodišnjak poceo objavljivati prve tekstove o stripu, s cime je nastavio i kasnije, pa je do momenta kada je slucajnost nedavno povezala Aleksandrov i Karimov životni put imao objavljenih vec oko 300 eseja o stripu, što ga je ucinilo jednim od autoriteta za tu oblast na podrucju bivše Jugoslavije, mada je malo ko iz njegove okoline smatrao da je to podatak s kojim se može posebno pohvaliti. Doduše, takvim ga je, sudeci po