U drugoj polovici XVI. vijeka bila je tvrgjava bihacka najjaca od svih utvrda, koje su bile namještene uz megju spram Bosne, te je bila središtem krajiškog obranbenog sustava. Kad je tu tvrgjavu u aprilu 1592. uzeo moguci i siloviti bosanski valija Hasan-paša, bio je to u istinu dostojan pocetak one borbe, koja je godine 1593. pocela izmegju njemacko-ugarske i otomanske sile, a svršila u Zitva-toroku godine 1606., i koja je u ugarskoj povijesti poznata pod imenom „dugog rata". Zauzece Bišca i petnaestgodišnji dugi rat od velike su znamenitosti kako za povijest slovjenskih naroda, koji žive po zapadnoj polovici balkanskog poluostrva, tako i za povijest južnih zemalja svete ugarske krune. Povodom i za vrijeme te borbe pocinje naime ono naseljavanje bosanskih i srpskih vojnika, koji su dijelom sasvim preobrazili, dijelom promijenili etnografsku sliku onoga južnoga kraja. Neposredni uzrok bilo je zauzece Bišca; s time je u svezi djelo ponositog starca, osamdesetgodišnjeg velikog vezira Sinana, štono je godine 1595. niže Biograda spalio kosti a u vjetar prosuo pepeo svetitelja Save, kome balkanski narodi iskazuju veliko poštovanje. Tim je djelom ocito naviješten rat otomanskim slovjenskim narodima istocno-pravoslavne crkve, koji su u mnogim prilikama zasvjedocili svoje simpatije prama svrhama i djelatnosti evropskog kršcanskog saveza. Tešku ruku suviše energicnog velikog vezira ne mogaše da podnosi slovjensko žiteljstvo u otomanskoj vlasti; u mnogih se porodi želja, da se otmu tome pritisku i da se pridruže neprestanim bojevima kršcanskog oružja. Tako najprije na zemljište varaždinskog generalata pocinju da sele oni istocnopravoslavni Srbi . i Bošnjaci, koji su u poveljama onoga vremena poznati pod imenom „Rasciana," narocito pak „Vlaha". Prvu naseobu izvedoše vojnicke vlasti u varaždinskom (dakle u slavonskom) generalatu god. 1597., kako je to Bidermann temeljito dokazao, kad je naime barun Herberstein od prilike 1700 Srba iz turske države uveo u taj kraj. Na taj prvi pokušaj slijedile su u bližnjim godinama ubrzo jedna za drugom dalje naseobe, te su kratko vrijeme za tim „Vlasi" sacinjavali vec znatan dio žiteljstva u južnim krajevima kraljevine Ugarske. Ali su Srbi i Bošnjaci makar i u manjem broju, sada dolazili i na hrvatsko zemljište, naime u karlovacki generalat. Od tih naseoba pouzdano smo dosele znali za onu gomilu, koju je general Lenkovic 1599. naselio u Gomirju i u kojoj je bilo po prilici 100 porodica. Na cijelom onom hrvatskom zemljištu, kome je sa sjevera megjom cesta Karolina, što preko Mrkoplja i Vrbovskog vodi u Karlovac, a s istoka rijeka Korana, ne možemo osim pomenutih ovdje „Vlaha" gomirjanskih i osim uskockih ceta, koje su se godine 1537. naselile u Senju i oko njega, cijelog XVI. vijeka pouzdano tvrditi ni za kake druge naseljenike. Ali se to zna, da je pod konac toga vijeka u žiteljstvu bosanskom nastala živa želja za iseljavanjem na zemljište ugarske krune, pa ako je taj pokret uopce imao uspjeha, to se može uzeti, da je i receni kraj Hrvatske u tome imao dijela. Pošto je taj uspjeh zbog posvemašnje nestašice dokumenata mucno utvrditi, to ce možda zanimati, ako u ovome, što slijedi, ukratko priopcim jednu dojako nepoznatu naseobu, koju sa pomenutim bosanskim pokretom dovodim u svezu, i uz to povelju, koja se na to odnosi. Ta mi je povelja u c. i kr. dvorskom i državnom arkivu u Becu slucajem dospjela u ruke, a evo šta u njoj stoji. Potkapetan Damjan Krmpotic, kao i vojvode Tadija Krmpotic, Milašin Skorupovic, Jovan Krncevic i Radoje Pecianic šalju ispred sebe i svojih bojnih drugova, vojaka, naseljenih u lickoj pustoši, molbu caru i kralju Rudolfu. Pricaju, da su Vlasi, da se zovu Krmpote, da su prije bili kao neka straža po boku lickog sandžakbega, pa da su, pozvani po svetom Ivanu krstitelju, koji im seje u snu javio, otišli u licku pustoš, pak, oko 500 na broju, zajedno sa svojim po rodicama i s imovinom pod vodstvom Senjana ) došli pod okrilje Rudolfovo, da u njega zamole zaštite. Pošto ih je bila množina, pa nije bilo prilike, da se nasele u Senju, to su se oni naselili u pustom jednom kraju, koji se zove Lika, a leži megju gorama, blizu turskog klanca. Taj je predio polje, kojim tece rjecica, a od stotine se godina naziva pustarom. Znaju oni, — veli povelja, — da je taj kraj, kao i Senj, baština Frankopana, ali ovi ih ne mogu braniti od zuluma turskog. Probavivši oni u ovome kraju jednu godinu, poslali su svoga kapetana Mikolanica sa više vojvoda nadvojvodi Ferdinandu. Ovaj ih je na ime Nj. Velicanstva milostivo primio, pa im, pošto su prisegli, da ce odsele služiti samo Nj. Velicanstvu, dao ratne znakove Njeg. Velicanstva i inace se za njih starao. Ali to nije smetalo grofu Zrinjskome, da ih, makar i na silu, sebi podvrgne kao kmetove, pak bi se oni opet bili vratili u Tursku, da ih njihovi srodnici, Uskoci, nijesu branili od Zrinjskog i odvracali od iseljavanja. Oni za to mole cara i kralja, neka im po svome ugarskom kancelaru prema obicajima zemlje izdade povelju, koja ce im zajamciti slobodu, i neka im u toj povelji o privilegijama podari onakav grb, kakav je u molbenici naslikan (pa eto i ovdje priopcen). Taj je grb štit, uzduž prepolovljen, u desnome je crvenom polju prikazan sveti Gjuragj, a u lijevom, modrom, sveti Ivan krstitelj. Prvo je pitanje, iz koga vremena potjece ova povelja bez nadnevka. Karakter pisma upucuje na svršetak XVI. ili na pocetak XVII. vijeka. U tome nam je razdoblju još bliži znak pozivanje na grofa Zrinjskog, koji nije niko drugi bio, nego tavernik grof Gjuro Zrinjski, junacki sin sigetskog mucenika. Grof Gjuro umro je 1603., dakle molba mora da potjece iz vremena prije godine 1603.; pošto se je nadalje, kako cemo iz daljih citata vidjeti, grof Zrinjski vec prije 1601. tužio protiv Vlaha, koji su naselili onake posjede, štono su bili prijeporni izmegju njega i Frankopana (po molbenici gospodara izabranoga predjela), to je sasvim stalno, da je molbenica napisana prije 1601., dakle oko god. 1600. Drugo je pitanje, odakle je došlo on