U ovome clanku želi pisac da prikaže vegetativne slike dviju vrsta crnogorice, vrlo karakteristicnih za naše pokrajine i za Balkan, koje u dvojakom pravcu zavregjuju opcu pažnju: u jednu ruku kao bilje, koje narocito pripada balkanskom poluostrvu, u druku ruku, jer su na tome, da izumru. Ova crtica ima da u preglednom obliku prikaže podatke, koje o njima donosi literatura, i da ih nadopuni pišcevim opažanjima. Pisac je samo u bosanskohercegovackim predjelima imao prilike, da motri te biljke, no kako je on doticna mjesta polazio u razna godišnja doba i tamo pribrao gragje iz sviju vegetativnih perijoda, to sudi, da je pozvan govoriti na temelju sopstvenoga promatranja. U velike su pisca zadužila gospoda šumarski savjetnik Pfob, šumarski meštar Zechel i kustos Reiser, koji su mu rijetkom liberalnošcu na raspolaganje ustupili pribranu gragju i bilješke. Od literature, razasute koje po njemackim, koje po srpskim djelima, upotrijebio sam u ovoj radnji osobito spise dra Becka i Pancica. Pinns lencodermis Antoine (Mimika). Tu je vrstu bora, najprije god. 1864. našao c. kr. nadzornikdvorskih vrtova, Maly, u Krivošijama, na Bijeloj Gori i Orjenu. Upravitelj dvorskih vrtova Antoine spoznao je po donesenim komadima novu vrstu crnogorice, te ju je objavio pod imenom „Pinus leucodermis" u „Oesterr. botanischeZeitung" god. 1864. Godine 1876. spominje je Pancic, veleci, da je ima u zlatiborskom okrugu u Srbiji, ali da izumire. Dr. Beck konštatovao ju je prigodom svoga znanstvenog putovanja god. 1885. i u Hercegovini, a nazvao ju je.' u svom putnom izvještaju „Pinus Prenja", jer mu se je po skucenom ponešto i oskudnom opisu Antoinovom ucinilo, da se je namjerio na novu vrstu. Tek je potankomu ispitivanju dra Becka ostalo, da jasnim karakterizovanjem i opsežnim opisom toga drveta, kako je objelodanio u svome djelu „Flora von Siidbosnien", ustanovi, da je Pinus leucodermis posebna vrsta. Szyszylowicz promatrao je tu koniferu god. lSS'i. u Albaniji, kustos Reiser konštatovao ju je iste godine i u Bosni, a našao ju je na Bjelašnici blizu Opancaka, gorskog predjela u sarajevskom okružju. Vandas, Brandis i pisac nagjoše nova staništa u Hercegovini. Ovdje cu da upotrijebim klasicni opis po dru Becku, koji sam samo nekim sporednim dodacima nadopunio, pa dodajem i sliku što ju je prema prirodi nacrtao g. šumarski meštar Gustav Zechel. Lako, do 30 metara visoko drvo, uspravljena ili pridignuta debla, rijetko kad nalik na klekovinu. Najdeblja stabla što su do sada nagjena, imagjahu 1 m. u premjeru. Krošnja uspravljenih stabala vazda tupopiramidalnog oblika a nikada štitasto razvedena. Kora starih stabala sva je isprepucana, dok je mlada isprekrižana brazdicama, od kojih, kad deblo ostari, budu duboki žljebovi. Megju ovima ostaju plocice duge 5—16 a široke 4—8 cm., kora je lugasta. Mlagje grane obložene su rombicnim gusto i pravilno poredanim lisnim jastucicima. Gdje se je koje godine grancica prirastkom produžila, poznaje se po koluticima, koji su okružili i kao na clanke razdijelili granu. Ti su kolutici sastavljeui od vrlo uskih brazgotina, koje su ostale, pošto su otpale omotne ljuske mladica. Na kratkim mladicama stoje po dva lista zajedno, a osnova im je u mladosti omotana srebrenobijelim opnicavim ljuskama trepavicavo rasporenog ruba. Pojedini su listici dugi 4—9 cm., cetinasti, kruti, bodljikavi, ozgo žljebasti, ozdo ispupceni, na rubu sitno nazupcani, a katkad i samo hrapavi, zagasitozelene boje. Mnogobrojne, ovalno duguljaste muške mace složene u glavasteklasove, kojim kroz sredinu prodiru kitice mladih listica još sasvijem zamotanih u opnicavom ovoj u. Prašnici gusti, ali ipak ne krovasti. Produženi vrh konektiva (vezice) polukrugast ili gotovo zaokružen, nešto splošten sa nepravilno narovašenim ili razrezano nazupcanim opnicavim rubom. Ženski mrkastogrimizni cvat izvire iz rasporenog opnicavog rukavca. Mlade šišarice gotovo sjedece; jednogodišnje jajastocunjaste, 6—65 cm. duge, vodoravno razvedene, pojedince naspramne, rijetko kad po tri u pršljenu, zelene i pune smole. Zrele i otvorene 7—8 cm. duge, jajaste sa sploštenom osnovom. Apofize ljusaka a tako i nastavak (pupak) žuckaste ili kožastosmegje boje i sasvijem slaba sjaja. Na donjim je ljuskama apofiza produljena piramidalno i završuje bodljikavim pupkom, koji je obicno zavinut prama osnovi šišarice, docim je na srednjim ljuskama razdijeljena oštrom, poprijecnom kobilicom. Gornji je dio apofize zaobljen, cesto uštipan, ispod pupka nješto udubljen i cesto zgrbljen. Donji dio udubljen u obliku trokuta ili trapeza, samo na donjim ljuskama nešto više sveden. Ljuske su do 3 cm. duge, 1*5 cm. široke, a nokat im je s obje strane otvoreno sivosmegje, ne mrke boje, ozgo sa središnjom uzdužnom brazdicom i nešto navraskanim (nabranim, runzelig) prednjim rubom. Sjeme elipsoidicno, dugo 6—7 mm. a skupa sa duguljastim kriocem 22—30 mm., ispod sredine 6—8 mm. široko. Što se tice mikroskopicnih potankosti^ imalo bi se još istaknuti, da je cvijetni prašak dug 0076—0079 mm., da su stanice (celule), koje ogranicuju smolnice , tangecijalno, sploštene i da je parenhim oko fibrovazalnih snopica. sastavljen od tri sloja. Ovom je boru najsrodniji Pinus nigra Ar., no ipak kako u spoljašnjem obliku tako u anatomickom sastavu nalazimo dosta obilježja da ih rastavimo i smatramo kao posebne vrste. U tablici, što ovdje slijedi, poredao sam u preglednom obliku karakteristicna obilježja obiju vrsta. Pinus leucodermis Antoine Krošnja i na krševitom tlu nije štitasto razvedena nego tupopiramidalna. Kora starih stabala isprepucana u obliku plocica od 5—16 cm. dužine i 4—8 cm. širine, koje dijele duboki žljebovi. Produženi vrh prašnickog konektiva poluokrugast ili zaokružen, splošten, narovašenozupcastog ruba. Apofize donjih šišaricnih ljusaka podignute piramidalno, produžene u bodljikavi pupak, apofiza i pupak kožastosmegje boje bez sjaja. Nokat ljusaka s obje strane otvorenosmegje boje. Duljina cvjetnog praška 0076— 0079 mm. Epidermicne (tjenicne) celule na presjeku lista