Boraveci od 1. maja 1887. u Bosni, u ovoj lijepoj brdovitoj zemlji, vazda mi je bila zadaca, ne samo da posmatram ovdašnji životinjski svijet, prije svega ptice, vec i da ih prikupljam. Trebaše mi naime pripomoci, da se za ovu zemlju i njegovo žiteljstvo stvori muzej, u kojemu ce da se sastane vas životinjski svijet Bosne i Hercegovine. Primjecujem u naprijed, da se ovi sitni podatci ticu jedino ptica u Bosni, a ne onih u Hercegovini. To je važno tijem više, što se obadvije zemlje, kao što je poznato, sa svijem karakteristicno razlikuju u klimi, životinjskom i biljnom svijetu jedna od druge. Osim zbirke u gimnaziji sarajevskoj, nigdje nijesam našao zbirke u svoj zemlji. Samo se svagdje nalaze lovacke trofeje, ako nijesu i one vec razaslane u razne austrijske provincije, — megju kojima poneki dragocjen obicno neupoznan komad! Vultur monachus Linn. — Sivi lešinar. Koliko se cesto na sve strane zemlje nalazi bjeloglavi lešinar, toliko je rijedak i osamljen sivi lešinar. Samo sam dvared opazio po jedan primjerak. U obadva slucaja pridružio se jatu bjeloglavih lešinara, ili suviše letio je dobar komad pred njima ili za njima, Prvi put ga nagjoh 25. maja 1887. izmegju Livna i Prisapa na podnožju iskrašene planine, a lešinari se u opce rado spuštavaju na potonje proplanke jedne planine. Tada je letio za jatom 6 bjeloglavih lešinara, proletio ih je, baš kad su se ptice kanile da se na 200 koraka od mene spuste na kamenite litice, ali se spustio i on na 50 koraka od jedne seljacke kuce a na 5 koraka od jednog psa na lancu. Veliki pas ni da je pomakao glave. Za mene bješe to zgodna prilika, da uporegjujem sliku letenja u obje vrste lešinara, koje bjehu u ravnoj visini i vazdušnoj struji i tako primjetih, da V. monachus odista kud i kamo više širi — „raskreci" — svoja krilna pera nego li Gyps fulvus. Drugom prilikom bješe V. monachus 19. septembra 1887. u društvu sa preko 30 komada bjeloglavih lešinara, koji se pojedince spustiše na pješcane brežuljke iznad Reljeva kod Sarajeva. Dok su se oni spuštali dijelom na pojedine borove, dijelom skakutali po strmijem oranicama, gdje ih jedna 10 godišnja cobanska curica gonjala od brazde do brazde — dotlen je sivi lešinar visoko nada mnom i nad rijekom Bosnom strugao sam samcat onamo prema sarajevskom polju, vrteci se ondje sve više i više u vis. U zemaljskom muzeju imade ciglo jedan jediti komad, stara koju je gosp. Ed. Hodek sen. 25. aprila 1873. ubio kod Bos. Gradiške i poklonio muzeju. Gypaetus Darbatus Linn. — Bradan. U Bosni nema razmjerno mnogo predjela, koji bi godili bradanovu nacinu života. Možda je u susjednoj Hercegovini drukcije. Jedno od tijeh rijetko odlikovanih mjesta u Bosni bješe najbliža okolica Sarajeva. Nadšumar baron Schilling (sada na ostrva Meledi) mogao je ovdje da pravi najljepša opažanja, dijelom na samome gnijezdu, ali na žalost nije o tome ništa saopštio. No gradnje drumova za potonje dvije godine sa neprekidnom pucnjavom lagumova sa svijem su ga i odovlen protjerale. Ipak sam 15. augusta 1887. blizu nekadašnjeg gnijezda na Starom gradu u prisustvu g. Fiale i preparatora Zelebora vidio 2 mlada tamnomrka primjerka, gdje blizu nas jedan za drugim proletiše. Jamacno su došli sa sunovratnih krševa Treskavice, gdje možda za izvjesno imade još ponekoliko svake godine posjednutih gnijezda bradana. Dalje tacke, gdje se stalno pojavljuju bradani, nahode se sjeverno od Travnika. Nadšumar Geschvvind mi je ondje oznacio sjeveroistocne litice Vlašica kod Duba kao nahodište, i ja sam licno potražio ovo možda najzanimljivije mjesto od svijeh, strašnu jarugu rijeke Ugara. Ne cu sada opširno da opišem ovaj divlji romanticni kraj zemlje, vec drugom prilikom, dok na proljece ili upravo u zimu, u februaru, baš za ljubav bradanu otigjem onamo. Dne 30. jula 1887,, kad sam u društvu s okružnim predstojnikom, baronom Mollinarvjem stupio na ivicu ove jaruge, letila su 3—4 komada Gvpaetusa u dugim iskidanim prugama na protivnoj strani jaruge tamo amo. No daljina je bila tolika, da sam u prvi mah cisto posumnjao, eda li je to Gvpaetus, kojega sada prvi put u životu gledam svojijem ocima, a da mu uvardam boju, o tome nije bilo ni spomena. No poslije podne mogao sam da posmatram preko po sahata iz blizine najprije jednog jeditog a docnije dva stara Gvpaetusa sa svojim ovogodišnjim još crnomrkim mladima. Na jednom mjestu, gdje se potonja ptica jednom spustila, zatekao je jedan pas što je uz nas trcao, kad smo docnije tamo stigli, pozamašnu kosturinu. Ljudi pricaju da ondje imade mnogo megjeda i vukova, pa što od njihovih ruckova preostaje krupnije i sitnije kosti, to je možda glavna hrana za Gvpaetusa. Zapitavši Bošnjake, kako je ime bradanu, što nam iznad glave leti, odgovoriše nam, da mu ne znaju imena, no znadu ipak da on ne cini nikakve štete njihovom stadu i tacno ga umiju razlikovati od surog orla, kojega nazivaju krestnarom. Mnogo su nam pricali o tome, koliko ovaj potonji otima jaradi i janjadi i oznaciše nam, da u ovoj jaruzi vazda imade dva stalna para orlušine. Dok su bradani kružili po vazduhu, pustiše jednom glasa od sebe, koji lici glasovima mišara (Bussard) ili drugih grabljivica, kad se hrane u sužanjstvu. Sto ova inace rijetka ptica u Bosni brojno opada, tome su uzrok pokraj kulturnog napretka narocito i oni mnogi zalogaji strihnina, što se zvanicno izmecu. Tako je i baron Mollinarv u januaru 1887. dobio starog bradana u krasnoj potpunoj boji, koji se sav smrznut s ostancima otrovnog zalogaja u kljunu našao na Vlašicu, gdje je možda duže vremena ležao. Ova ptica, koja je u travnickom konaku preparovana i namještena bila, a sada je svojina zemaljskog muzeja, imade u poprsnom i trbušnom perju kraj mnogih jasnih, novih i nekoliko ocevidno starih pera, koja su u velikom stepenu poznate rgjaste boje. Ne upuštajuci se podrobnije u postanak ove boje, hocu samo da spomenem, da se u mojoj bilježnici, od kad u njoj cuvam nekoliko ovakovih intensivno obojenih, ispalih pera ovog primjerka, na doticnoj strani otrla citava množina finog, crvenog pijeska, i