Na glavnoj cesti, koja vodi iz Foce u Goražde, sahat daleko od Poce, leži na lijevoj obali rijeke Drine varošica Ustikolina. Ime svoje dobila je Ustikolina od rijeke Kolune, koja se na tome mjestu šaljeva u Drinu (ušce Kolune = Ustikolina). Malena ta varošica bila je u vrijeme zauzeca Bosne po Osmanlijama od velike važnosti. U njoj je cvao za ono doba zlatarski (kujundžijski) zanat, trgovina vodila se u veliko, a okolo i po brdima sadili se veliki vinogradi, te i dandanas zadržala su ona mjesta imena „Loze" i „Vina". Tamo bila je nekad i zidana crkva, kojoj se i danas još temelj vidi. U neposrednoj blizini crkve nagjoše radnici prigodom gradnje nove ceste u zemlji grob sa zidanim svodom a u njemu ljudske kosti, te svijet tvrdi, da su se u tom grobu sahranjivali kalugjeri te crkve. Da je Ustikolina vec i u puno starije doba bila važno i naseljeno mjesto, svjedoci veliki broj predistorickih grobova, koji se nalaze na Cvilinskompolju, kraj Ustikoline, neposredno na lijevoj obali Drine, i veliki broj razvalina od starinskih kula, kojih ima puno u okolici Ustikoline. U sredini Cvilinskog polja vidi se temelj od starinskog grada, a mjesto, na kome je u staro doba stajala glavna gradina, i danas se zove „Gradina" ili „Cvilinski grad". U jednom starinskom hudžetu, koji je gragjen prije 150 godina za jednu ženu iz Cureva, stoji pisano, da se doticna tužba vodila na donjem Odžaku kod Ustikoline pred mutesarifom Omerpašom Cengicem, iz cega se vidi, da je u to doba mutesarif sjedio u Odžaku kod Ustikoline. U drugom starinskom fermanu spominje se Ustikolina kao „šeher" a Foca kao „kasaba", što dokazuje, da je Ustikolina bila vec glavna varoš, dok Foca još malo mjesto bijaše. Kada je sultan Fatih Mehmed pošao bio s vojskom, da osvoji Bosnu god. 1463. (po hedžri 866.) sišao je niz kosu na lijevoj obali rjecice Jošanice, s desne strane rijeke Drine, te se tu pobije s Bošnjacima. Boj je bio žestok, jer je s obiju strana palo mnogo ljudi i zabita, koji su i na tome mjestu ukopani. Uz taj boj postalo je ono starinsko groblje u Jošanici s mnogobrojnim kamenitim nišanima, na kojima su urezane sablje, buzdovani i strijele. Da je to groblje postalo zbilja iza velikog boja i pokolja, tomu je dokaz to, što u groblju nema ni jednog ženskog nišana, vec su svi muški. Pricaju, da je jedan turski zabit gonio glavnoga junaka bosanskoga Ivka od Jošanice, sve do Cvilinskog grada, pa da ga je tu stigao i posjekao. Ivko je ukopan na onome mjestu, gdje je i poginuo, a kamen, što mu ga metnuše na grob i danas zove se „Ivkov kamen". Taj isti turski zabit vrati se, pošto posijece Ivka, opet u boj na Jošanicu, a jedan od Bošnjaka odrubi mu iz osvete za Ivkovu smrt glavu baš nad rjecicom Jošanicom. Pošto mu glavu odsijece, primi vec odsijecenu glavu i prenese je na desnu obalu rijeke Jošanice, gdje je i ukopaše. Na njegovom nadgrobnom kamenu (nišana), koji je više glave usagjen ima na vrhu rupa, iz koje svijet pije vodu, jer tko goder ma od kakve bik bolesti trpi, cim se napije one vode, a pomoli se kod njegova groba, odmah ozdravi. Taj grob se najviše pohagja u posljednji utorak pred Gjurgjevdan. D ono doba, kad se je sultan Fatih Mehmed pobio sa Bošnjacima nad rjecicom Jošanicom kraj Drine, živila su u Dstikolini tri brata: Miroje, Ljuboje i Dragoje Kujundžici, kojih porodica bijaše najuglednija u cijeloj ustikolinskoj okolici, a i crkva, od koje se, kako spomenusmo, još razvaline vide, pod njihovom je upravom bila. Od te obitelji bili su neki clanovi kalugjeri i crkveni tutori, a i sve tri džamije na Drini i to: u Dstikolini, Foci i Goraždu pripadale su njima. Jedan od te trojice brade, a neki opet kažu njihova majka, otigje u susret sulianu Fatihu Mehmedu i prevede ga preko Drine u Ustikolinu. Kad je sultan Fatih Mehmed došao sred rijeke, potone mu konj, našto on rekne: „Busnji derin", to znaci: „Ova je voda duboka"; od te rijeci „derin" postade ime rijeci „Drina" (?). Iz zahvalnosti, što su ga preko Drine preveli, pokloni sultan Fatih Mehmed Kujundžicima spahiluke, podijeli im fermane i bujruntije, te od to doba zovu se Kujundžici takogjer i Spahici. Braca Miroje i Ljuboje primili su muhamedovsku vjeru i od njih potjecu bosanski bezi Mirici i Ljubovici. Treci brat, Dragoje, ostade vjeran vjeri svojih praotaca, ali mu sultan Fatih Mehmed ipak podari bujruntiju i spahiluk, a nasljednici njegovi, Kujundžici-Spahici, do u posljednje vrijeme, na temelju tog fermana pobirali su desetinu u opcini ustikolinskoj. Pošto su prva dva brata primila muhamedovsku vjeru, treci brat Dragoje, koji svoju vjeru promijeniti nije htio, preseli se iz Ustikoline u obližnje selo Ligati, gdje i dandanas njegovi potomci Kujundžici-Spahici žive. Cestita dva brata od ove obitelji, Vasilije i Pero Kujundžic-Spahic, preselili se u Focu, gdje se megju uglednije gragjane broje i na glasu su, da su najvještije kujundžije. Pošto je sultan Fatih Mehmed došao u Ustikolinu, ostavi tu jedan kol (stražu) vojske, a kao zabita (starješinu) ostavi Turhani-Emina, koji je po pricanju sagradio ustikolinsku džamiju. Turhanije bili su zapovjednici, a onaj kol, što je bio na Dstikolini bio je „usta kol" t. j. „stari kol". Neki tvrde, da je od „usta kol" postalo ime Dstikolina, a rijecica Koluna da je dobila ime od rijeci „kol". Vjerojatnije je, da ime Ustikolina potice, kako gore navedosmo, od ušca rijeke Kolune („Ušce Kolune"). Iz Dstikoline spremi sultan Fatih Mehmed jednu straža napram današnjoj Foci, koja se u to doba — kao što vele — zvala „Radovina", da vidi šta ima tamo, a kad se straža vrati, javi sultanu, da je tamo vidjela mjesto, gdje ima prostranih vinograda i mnogo kaca (bureta) „hepsi fuci". Turska rijec „fuci" znaci: bure ili kaca, te tako od rijeci „fuca" postade ime tom mjestu Foca. Po drugom kazivanju dobila je varoš Foca ime svoje od mnogog voca, koje se u varoši i okolici nalazi. Iz Ustikoline pošao je Fatih Mehmed na zapad, da dalje osvaja Bosnu, a u Ustikolini ostavi, kako rekosmo, jedan odjel vojske pod zapovjedništvom TurhaniEmina. Na kraju varoš