Od neznatnih pokušaja, koji sižu do godine 1789., razvila se je do današnjeg dana slovenska dramatika, te se popela na stepen casan zaista za malen narod slovenski. Odnošaji u starom zemaljskom kazalištu, gdje no Nijemci imagjahu odlucnu rijec, nijesu bili ugodni slovenskoj dramatiki, premda je „Dramaticno društvo" u Ljubljani, ustanovljeno godine 1867., ucinilo sve, što je uopce bilo moguce, da za slovenske predstave stece ona prava, koja uživahu njemacki kazališni ravnatelji. „Dramaticno društvo" zavisilo jo o zemaljskom odboru, u kojem su u ono doba Nijemci imali vecinu, i od njemackih posjednika loža, koji niti za skup novac ne htjedoše da prepuste lože na upotrebu kod slovenskih predstava. Samo jedanput u tjednu bile su dozvoljene slovenske predstave i s toga razumijeva se samo po sebi, da niti ne možemo što dobra reci o napretku u ono doba. Godine 1887. izgorjelo je zemaljsko kazalište, a prošlo je citavih pet godina, dok se je sagradilo i svecano otvorilo novo kazalište, što mu sliku donosimo u današnjem broju „Nade". Slovenske predstave preselile se privremeno u dvoranu „Narodne citaonice" ljubljanske i upravo ovo doba bilo je od izvanredna upliva na sadašnju dramaticnu umjetnost. Istina je, da su predstavljaci vecinom bili diletanti, ipak predobi „Dramaticno društvo" vec u ono vrijeme nekoliko lijepih talenata, megju ostalima vještoga režisera i izvrsnog glumca g. Borštnika i odlicnu herojinu gospogju Borštnikovu (obojica angažovani su sada u Zagrebu); a osim toga baš se je u citaonici položio temelj slovenskim opernim predstavama, koje se danas izvagjaju tako savršeno, da se rijetko koje provincijalno kazalište može ponositi takovim predstavama. Citaonicno doba bilo je izvrsna škola za slovenske predstavljace. A nijesu se u citaonici predstavljali samo mali laki komadi, u repertoaru nalazile su se vec teške velike drame — napominjemo Ohnetovoga „Fužinarja" (Talionicara), Ibsenovu „Noru" i Palmovog „Nekljuževa". Izmegju opera davale se napose Blodekova ,,V vodnjaku", Wurmbov „Codjjilo", odlomci „Trubadurja", „Pušcavnikovega zvoncka", a uz to više opera. Sve operne predstave ravnao je ravnatelj „Glazbene matice" g. Gerbic, kojega dakle pravom možemo nazivati osnivacem slovenske opere. S novim zemaljskim kazalištem pocinje novo doba slovenske dramatike. Krasna zgrada, djelo zemaljskog inžinira g. Hraskyja i arhitekta g. Hrubya, zgodna svim modernim zahtjevima i opremljena svim komfortom, otvorena bje svecanim nacinom dne 29. septembra 1892. Predstavlja se u njoj izmjenice slovenski i njemacki. Slovenske predstave rukovodi odbor „Dramaticnog društva", odnosno njegova intendancija. Koncem prve sezone zadesio je mlado slovensko kazalište velik gubitak: otišao je vješti režiser g. Borštnik, otišla i njegova supruga, odlicna predstavljacica, i tako bijaše opravdana bojazan, da ce polagano prestati slovenske predstave. Ali „Dramaticno društvo" ne klonu duhom. Videci, da narod slovenski nema dovoljno predstavljackih sila, utekao se je odbor braci Hrvatima i Cesima. Iz Praga došao je kao režiser g. Rudolf Ineman, muž izvanredne inteligencije, koji se je do danas potpuno priucio jeziku slovenskomu, a iz Zagreba došli [su za jednu sezonu gg. Dragutin Freudenreich i Anic. Ova trojica zajedno sa domacim predstavljackim osobljem znatno podigoše ugled slovenskih dramaticnih predstava. Priredile se predstave, koje su na ures repertoaru i vecih kazališta. Dramaticna škola, koja se je bila ustanovila prije više godina, uzgojila je lijep broj dobrih diletanata; u vecim ulogama nastupile su dame Slavceva, Nigrinova i Danilova, te gg. Danilo i Verovšek cesto velikim uspjehom. Za dramu bilo je dakle dobro skrbljeno, koliko je u neugodnim odnošajima uopce bilo moguce; a još više pobrinuo se odbor za operu. Uopce može se reci, da je težište slovenskih predstava u novom kazalištu opera. Slovenci imadu jako dobre operne pjevace, žalibože nalaze se u tugjini n. pr. Pogacnik, Tertnik, Bucar. Uprava slovenskog kazališta morala se je dakle i što se tice opere obratiti slovjenskoj braci, osobito braci Cesima. Samo tako bilo je moguce izvesti velike opere i to savršenim nacinom. Ravnanje orkestra preuzeo je i nadalje g. Gerbic (tek u prošloj sezoni nadomjestio ga je Ceh g. Benišek), a opernu režiju preuzeo je Slovenac, znameniti baritonista g. Josip Nolli, koji je prije vec slavio velike triumfe u Italiji, Španjolskoj i Rusiji. Izmegju pjevaca i pjevacica, angažovanih do sada za slovensko kazalište, napominjemo primadonu gospogjicu Lešcinsku, koja je koncem prošle sezone otišla opet u Prag, i basistu g. Vašicka, koji i sada spada megju najbolje pjevace ljubljanskog kazališta. S tenoristima „Dramaticno društvo" nije imalo srece, i tek ove sezone pošlo mu za rukom angažovati pjevaca opsežnog glasa g. Purkrabka. Operne su partije danas razdijeljene ovako: primadona gospogjica Ševcikova (jako darovita pjevacica s briljantnim glasom i besprikornom intonacijom), altistka gospogjica Jungmanova, tenor g. Purkrabek, bariton g. Nolli i bas g. Vašicek. Za druge manje partije pri ruci su domace sile, koje dobro služe svojoj zadaci. Napose napomenuti nam je veliki muški i ženski zbor, da ga rijetko imade koje provincijalno kazalište. Razumljivo je, da se s takovim osobljem lako mogu izvoditi velika operna djela i to tim laglje i tim uspješnije, što uprava njemackog kazališta iznosi samo operete, i ne može se popeti do opere. Opcinstvo ljubljansko zanima se vanredno za operu; i Nijemci rado posjecuju slovensku operu. Do sada izvedoše se opere „Cavalleria rusticana", „Carostrelec", „Prodana nevesta", „Poljub", „Pušcavnikov zvoncek", „Marta", „Trubadur", „Afrikanka", „Carmen" te „Janko in Metka", a još tekom ovoga mjeseca davace se „Faust". I nova izvorna opera predstavljala se je u slovenskom kazalištu ljubljanskom i postigla u prošloj sezoni velik uspjeh; bijaše to „Urh, grof celjski", opera, koje je sujet crpen iz domace povjesti. „Libreto" napisao je dicni slovenski pjesnik Antun Funtek, a glazbu g. Viktor Parma. Ova je op