Nedavno je objavljena jedna važna odredba zemaljske vlade, koju ne možemo mukom mimoici, jer se dotice one struke, kojoj je ovaj list namijenjen. To je naredba o cuvanju historickih spomenika, o postupku sa starinama i s drugim prijedmetima, koji su znameniti po historiju u opce, ili po kulturnu historiju napose. Za nama je cislo godina, kako se ozbiljno pristupilo historickom i kulturno-historickom proucavanju Bosne i Hercegovine, pa je u to ime i pokrenut naš „Glasnik", da bude vjesnik toga rada, da bude usporedo sa zemaljskim muzejom u Sarajevu stožer naucnog prokucivanja Bosne i Hercegovine u gore istaknutom pravcu. Sa zadovoljstvom možemo da se osvrnemo na tolike oglede marljivog i sistematicnog rada na tome polju u našem „Glasniku", jer ovi radovi razbugjuju sve veci interes za prošlost ovijeh zemalja ne samo ovdje megju nama, vec i u širokom naucnom svijetu. „Glasnik" je danas organ, koji se pažljivo i sa živim interesom prati daleko izvan granica Bosne i Hercegovine, organ, kojemu znanstveni krugovi u našoj monarhiji i po inozemstvu pripisuju onu vrijednost, koja se podudara sa vrijednošcu same struke, kojoj je namijenjen. Sistematicno prodiranje u neobjašnjenu prošlost Bosne i Hercegovine izazvalo je najposlije i potrebu gore oznacene naredbe, kojoj je namjera cisto znanstvena. Sta se hoce njom? Hoce se u prvom redu to, da se oni prijedmeti, koji imaju naucnu vrijednost za povijest uopce, a za povijest Bosne i Hercegovine na po se, dalje svi oni prijedmeti, koji nešto vrijede s obzirom na umjetnost ili s obzirom na kulturnu historiju, da se svi ti prijedmeti održe u samoj zemlji radi toga, da se s naucnog i umjetnickog gledišta izucavaju i ispitivaju i da se ocuvaju od kvarenja, razbijanja i raznašanja kojekuda, gdje im mjesta nije. Bosna i Hercegovina obiluje mnogim lijepim, poucnim starinama, za koje se znade i koje još came bilo po privatnim zakucima, bilo po onijem stranama, kuda još nije dospjela strucna snaga da ih otkrije. Te znane i neznane starine izvrgnute su toj opasnosti, da ih s jedne strane diletanti i špekulanti ne raznesu izvan zemlje, s druge opet da ih neznanje, spojeno ponekad sa sujevjerjem, ne pokvari ili ne razruši na veliku štetu same nauke. Za to je ova naredba došla u dobri cas, da za zemlju i nauku spase i osjegura dragocjeno gradivo, koje je skriveno u tim starinama. Dakle svi oni prijedmeti, koji imaju kakvu historicku, kulturnohistoricku ili umjetnicku vrijednost, oni ce odjako stojati pod nadzorom zemaljske vlade, makar se oni nalazili i u privatnim rukama, naravno pod nadzorom, u koliko to ova naredba izrijekom ustanovljuje. Takve prijedmete valja razdvojiti na pokretne i nepokretne. U pokretne broje se: prijedmeti drveni, kameniti, koštani, željezni, broncani, zlatni, srebreni, laneni, svileni i t. d. U nepokretne racunamo: crkve, džamije, gradove i njihove razvaline, bunare, cuprije, sarkofage (grobnice od kamena), nadgrobne i druge kamenite spomenike, ispisane i neispisane, stubove i t. d. Naredba narocito propisuje, da nepokretni prijedmeti recene vrste, dalje nadgrobno kamenje i kamenje s natpisima, bunarske ograde (cesme), stubovi, slikarije od svake ruke, zidovi, temeljni kamenovi, grobovi i t. d., stoje pod neposrednim nadzorom naših politickih vlasti u zemlji. Nipošto nije slobodno starine ovih vrsta odnašati, razvaljivati ili preinacavati, niti je slobodno prenositi ih na drugo mjesto. Niko dakle ne smije, da jedan primjer navedemo, stari kakav stecak oboriti ili ga razbiti, pa od njega naciniti ovu ili onu stvar, niti je dozvoljeno da zidine kakove stare gradine raskopaš, pa da kamenje razneseš i upotrijebiš za gragjenje kuce ili druge kakove zgrade. Samo kada to zatraže neki narociti obziri, onda to politicka oblast (kotarski ured) može izuzetno dopustiti; ali ko samovoljno raspoloži recenim prijedmetima, ne pitavši vlasti za to, taj ce biti kažnjen, ako se je njegovom krivnjom nanijela šteta ovakovoj starini. Za naucno izucavanje i ispitivanje zdanja i drugih nepokretnih starina, grobova, gro mila, pecina i t. d., isto tako za prekopavanje na svrhe starinarske, može u smislu ove naredbe samo zemaljska vlada da dade svoju narocitu dozvolu. Pa kada se dade dozvola za takvo ispitivanje i prekopavanje, onda se vlasnik (sahibija) toga starinskog prijedmeta ne smije opirati takijem radnjama. Megjutim se nicija šteta ne želi, pa upravo zbog toga naregjuje ova naredba, da onda, ako od recenih radnja nastane kakova šteta po vlasnika, ovaj može tražiti, da mu se šteta nadoknadi. Naredba propisuje dalje, da se pokretne starine svake vrste ne smiju izvoziti iz Bosne i Hercegovine. Preprodavanje u zemlji dopušta se pak samo pod tim uslovom, da zemaljska vlada u svakoj ovakoj prigodi ima prvijenstvo u toj kupovini, koje je u naredbi pobliže obilježeno. U narocitim prilikama može zemaljska vlada izuzetno dopustiti, da se takovi prijedmeti izvoze iz zemlje, a za to ce ona izdavati posebne propusnice (certifikate) za izvoz. U koga se nagje kakova starina od recene vrste ili ko takav prijedmet slucajno nagje, on to mora prijaviti politickoj vlasti (kotarskom uredu ili ispostavi) i na njezino zahtijevanje doticnu starinu kod nje i položiti. U takovom slucaju politicka vlast dužna je da o tome izvijesti zemaljsku vladu u Sarajevu, koja ce glede kupovanja starine za muzej odrediti što treba. Ako neko hoce da proda takove prijedmete, on i. to mora da prijavi svom kotarskom uredu (ili ispostavi) i da kaže cijenu koju traži. Zemaljska vlada, koja — kako je prvo receno, imade prvijenstvo pri takim prodajama, odlucuje na to, hoce li zatraženu cijenu da plati ili ne. Nije upravo propisano, da vlasnik doticnu svoju starinu mora prodati baš zemaljskoj vladi. Može i to da bude, da se vlasnik i zemaljska vlada ne pogode o nekoj prodaji i kupovini i onda je vlasniku slobodno, da svoj prijedmet proda nekome drugom, ali samo u podrucju Bosne i Hercegovine. Megjutim zemaljskoj vladi ostaje u svako doba to pravo pridržano, da taj prijedmet kupi za onu cijenu, za koju s