U jajackom kotaru, u opcini Sipovac, selu Vražicu, postoji jedan narodni obicaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se obicaj sastoji u ovom: Stanovnici sela Vražica, bez razlike vjeroispovijesti, — muslomani i kršcani — drže cetvrtak kao najveci praznik. Oni, kako nastupi proljece, pa sve dok se žito ne požnje, ne ce da rade cetvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj obicaj zovu „uvjet". Kada i kojim je povodom narodni praznik postao, nijesam mogao doci u kraj, samo znam to, kako su mi Jajcani pricali, da narod misli, kad bi u taj dan radio na polju, onda neka se ne nada da ce išta s njive u kucu unijeti; dakle to oni cine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeca do žetve, a cim se žito požnje, prestaje i „uvjet", pa onda narod radi kao i obicno. Nije mi za cudo, što se kršcani drže tog obicaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslomane, kojima je slobodno raditi na sami Bajram, najvecu njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj obicaj. Ali sve zaludu jer: „Utamani prije selo, pa onda obicaje". Jedan hodža, koji je prilicno bio upoznat s vjerom, znajuci da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoc ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na nj diže kuka i motika, pace bilo ih je i takih, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj obicaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražicani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj obicaj. Od tada imaju seljaci sela Vražica mir i svetkuju svoj cetvrtak.