Po nekoj prici, poznatoj megju pravoslavnim žiteljima u Konjicu u Hercegovini, pretvorio je sv. Sava onaj kraj, gdje je sada jezero kod Boraka, u jezero, da tako kazni tamošnje žitelje, jer su ga rgjavo primili. Po toj prici tako je duboko jezero, da mu se ne može naci dno, po kome, vele, da se prostiru ostanci veselog nekoc mjesta, te narod do danas pojedine drage jezera naziva „kuce", a u deblima od drveca, koja se vide u dubljim, nazire ostanke od kuca. Makar da su novija istraživanja oprovrgla „nedosežnost" dubljina u gorskih jezera, potaklo me je ipak to, što je mjerenje, pokušano sedamdesetih godina po tadašnjem engleskom konzulu u Sarajevu ostalo bezuspješno, te u ljetu godine 1892. uz pripomoc bos.herc. zemaljskog muzeja stadoh na razlicitim mjestima mjeriti jezero, u jednu ruku da mu nagjem dubljinu, a u drugu da tom prilikom prikupim materijala za izucavanje faune jezerskog dna i jezerske vode. Uspjeh prvoga ispitivanja priopcujem u ovoj publikaciji. Jezero kod Boraka, koje narod naziva „Borackim jezerom" ili ukratko „Jezero" ili „Borke jezero" leži, kako sam u proljecu god. 1892. barometrom izmjerio, 405 m nad Jadranskim morem u velikom koritu, što ga tvore i okružuju s jedne strane Crna gora, a s druge obronci do 1055 m visokog grebena Tranjine (nazvan i Dolovska strana) i najposlije obronci do 860 m visoke visoravni, po kojoj se prostire mjesto Borke, a udaljeno je od varoši Konjica u jugoistocnom pravcu 20 km, Ostavivši na dosta dobrom jahacem putu Konjic i prošavši kroz dolinu Bijelu, okruženu vecinom osniježenim glavicama Borašnicom, Poslušnikom, Motikom, Ortišem, Kapom i t. d., valja ti se uspinjati ponešto strmim, ali ni za konjanika ni za pješaka tegotnim putem na prijevor preko Vrapca, otkuda turskim vojnickim putem, koji je iz Sarajeva vodio preko LipeteKaraule u Mostar i Nevesinje, stižeš na onu visoravan, po kojoj se prostire selo Borke. Ovdje ti obzor zaokružuju ogoljeni pristranci Borašnice, gdje je sedamdesetih godina neka engleskofrancuska kumpanija sjekla šumu, ne baš u korist onoga kraja, za tim glavice Osopca (2026 m), koji se u daljini vidi, Poslušnika (1744 m), Zivnja i Crvnja, a još za jedan sat eto te na pustome kraju visoravni, otkuda se Boracki potok, prikupivši u sebi vode sa Borašnice, tijesnim prodorima i u skokovima ruši u bezdanu — još nekoliko koraka, pa ti se pred ocima stvori nov kraj, koji smo pokušali da prikažemo na pridanoj ovdje (tabli I.) U dubljini, okružen bujnim zelenilom grmlja po Dolovskoj strani i tmastom crnogoricom po Crnoj gori, sine ti pred ocima zeleno jezero kao ogledalo, pravo morsko oko, sasvim razlicito po masti od ostalih hercegovackih jezera, kao Place, Bak i Derjansko jezero. Iduci strmim serpentinama stigosmo za 1/2 sata od prilike (4 sata hoda od Konjica) do jezerske obale i time do svrhe našega putovanja, da nas ovdje za mali napor naplati hladovina gustog javora, tišina, koju jedva pokadšto prekine kreštanje kreštelice — i pogled na ubavu, jedva ponešto uzbibanu površinu jezera. Sadanje jezero sacinjava samo manji i donji dio velike gudure, što je zatvara Crna gora (Jelovina), Tranine, Oštra i Košutica, te je spram Neretve strmo osjecena. Po cijeloj konfiguraciji mora se misliti, da je u prvo vrijeme cijelu guduru ispunjavalo jezero, kome je Aoda pridolazila od mnogih vrela, što ih onuda ima, i od otopljenoga snijega po okolnim planinama, te da je tek malo po malo potokom Šisticom, koji se utisnuo megju Košuticu i Jelik, prorovilo put do Neretve. Tecajem vremena zasula je gornji dio jezera ruševina i naplavljena zemlja, pak ce ta sudba stici i sadašnje jezero. Ovdje u nacrtu (tabla II.) prikazujemo situaciju sadašnjeg jezera u mjerilu 1: 6250, pri cemu su naznaceni i putevi oko njega. Po najnovijem mjerenju obuhvata jezero 260 dunuma i 40 m2 = 42 ha najveca mu je dužina 786 m, najveca širina 402m a kako se vidi iz nacrta, ima jezero oblik elipse. Obale su mu djelomice mocvaraste i rogozom obrasle, a na lijevoj se obali vidi šest gotovo posve okruglih draga, koje su skoro bez izuzetka samo razmjerno tijesnim klancima spojene s jezerom, a narod ih naziva kucama. Voda pritjece jezeru vecinom tako zvanim Borackim potokom, koji podrovljeno kamenje blize gore stovariva na kamenitom tlu, otjece pak voda iz jezera, kako je receno, potokom Šisticom; koji se, tekuci jedva 2 km daleko, ruši u Neretvu. Pripomoc zemaljskog muzeja ucinila je, te su priprave za mjerenje jezera u brzo dovršene, ja upotrijebili lijepe dane pocetkom juna 1892., da to mjerenje izvršim, te pošto moj laki camac šest kršnih borackih momaka iz Konjica prenesoše do jezera, pa ga ondje još jednom nakatraniše i klupe u njemu smjestiše, otpoceli mjerenje. Ovdje neka mi bude slobodno prozboriti nekoliko rijeci o nastrojima i priboru, kojim sam se tom prilikom služio. Kad bismo, kako je to prije i precesto bivalo, dubljinu jezera htjeli mjeriti utegom, pricvršcenim za nit, ucinili bismo tu pogrješku, da bi nas nit, padajuci, svojom vlastitom težinom, dovela do posve krivih rezultata. Toj cemo se pogrješki ukloniti time, ako utegom nategnutu nit namotamo na motovilo, koje je u svezi s ocijelnom vagom. Kada sad stanemo odmotavati nit, kazivace nam kazalo na vagi dotle težinu utega, kojim je nategnuta uzica, dok uteg ne padne na dno. U taj tren, kako uteg padne na dno, prestane kazalo na vagi kazivati mu težinu, i sad je vrijeme gledati po mjeri, pricvršcenoj na uzici, kolika je dubljina, a ne cemo pociniti pogrješku, da amo racunamo i duljinu uzice, u koliko se ona još svojom težinom odmotava. Razdio uzice, koja je upotrijebljena za spuštanje utega, treba da se jasno vidi, pa za to se preporucuje, da se za takve nastroje pricvrste bijele krpice, na kojim je neizbrisivom bojom zabilježen broj mjere 1, 2, 3 m. Prije su se pri mjerenju jezerskih dubljina vazda služili utegom, teškim 5—10 kg, koji je bio obavit lojeni ili voskom, te bi se uz tu prevlaku uhvatile cestice dna jezerskog. Hoteci, da ispitani faunu jezerskog dna, upotrijebio sam nastroj, koji sve u svem n