Kada je godine 1463. strašna oluja turske provale poharala Bosnu, a malo za tim i Hercegovinu, onda je vecina kršcanskih crkava sravnjena s crnom zemljom, a što je od tog još preostalo, razoreno je za kasnijih meteža. Razvaline, koje su preostale, i koje nije sasvim zasula ruševina i zemlja, upotrijebljene su kao materijal za svjetovne gragjevine okolnih žitelja, ili su namjesto pregjašnjih crkava sagragjene džamije, tako da je prvim gotovo svuda nestalo traga. Tako se je desilo, da prvi starinari, koji su iza okupacije pretraživali zemlju, ni na kake druge sredovjeke skulpture nijesu nailazili, osim vrlo masivnih doduše, ali vecinom samo priprosto ornamentiranih i rijetko kad ispisanih starobosanskih stecaka, za koje se je prije obicavalo kazivati, da potjecu od bogumila. Zbog primitivne forme skulptura na tim steccima, kao i zbog prikazane sadržani same, koja se je precesto odnosila na mejdane, lovove i kolo, rado se je u sredovjekoj Bosni nazirala osobita duševna skucenost i surovost, kao i nestašica svakog pojimanja za umjetnost'). Ali kad se je nedugo za tim saznalo za lijepi i bogato ornamentirani sredovjeki nadgrobni kamen i na isto tako lijepi ispisani stup kraj njeg-a u Donjoj Zgošci blizu željeznicke štacije Kakanj-Doboj u kotaru visockom, onda se pokušalo stvar tako rastumaciti, da „te umjetnicke skulpture bez sumnje potjecu od nekog zapadnjackog umjetnika, koji je po stanovitom tacnom nalogu umjetnickim djelom pokazao, što se oplemenjenjem može uciniti i od surovog stila". Ja mislim, da tvrdnja, po kojoj bi umjetne radnje iz Donje Zgošce potjecale od stranog umjetnika, nicim nije dokazana, pa bi se toj tvrdnji nasuprot moglo istaknuti, da je Donja Zgošca usred Bosne, dakle puno dalje od dodirnih tacaka sa zapadom, nego Hercegovina, gdje se tako lijepo škulpiran kamen još nije našao. Meni se u ostalom prepirka o tome, da li kamen od Ddnje Zgošce potjece od domaceg ili od stranog umjetnika, cini isto tako besplodna kao što i suvišna. Glavno je, da se u Bosni u istinu nahodi umjetnina iz srednjeg vijeka, a to bez sumnje pokazuje razvijeno umjetnicko shvacanje, kada vidimo, da je jedan Bošnjak naregjivao, da se grade ovaka umjetnicka djela, i da je troškove za podizanje takih spomenika žrtvovao uspomeni pokojnih rogjaka. Ali je u novije vrijeme na više mjesta zemlje nagjeno crkvenih i drugih razvalina, u kojima je takogjer bilo sredovjekih, umjetnicki izragjenih skulptura, pa se ja nadam, da ce publikacija tih sredovjekih ostanaka u povoljnom pravcu modificirati gore spomenuti nemilostivi sud o posvemašnjoj nestašici umjetnickog shvacanja starih Bošnjaka. Možda ce mi za rukom poci, da tome nešto i ja pripomognem ovim izvještajem o rezultatima prekopavanja u crkvenoj razvalini kod Dabravine. Malo selo Dabra vi na, gdje ima gostionica prilicno poznata pod imenom Popovog hana, leži uz cestu, što vodi iz Podlugova u Vareš, te je od željeznicke štacije Podlugova od pri like 11 km udaljena uz desnu obalu potoka Stavnje. Godine 1889. donese mi gospodin gragjevni savjetnik Hans Kellner ulomak debla od stupa, ukrašenog grožgjem i štilizovanim listom, koji ocevidno potjece iz srednjeg vijeka, i koji je našao prigodom nekog službenog puta u Popovu hanu, pa ga od vlasnika dobio za zemaljski muzej. Ujedno je saznao, da u blizini ima razvaljena gradina, u kojoj je nagjeno vec više na taj nacin obragjenih škulpiranih komada. Uslijed te vijesti zaustavio sam se prigodom nekog svog puta u Vareš u Dabravini, te sam se s inžinirom gospodinom Karlom Fitzingerom, koji je u ono doba bio zabavljen pri gradnji tamošnjeg željeznog majdana, uspeo do recenih razvalina. Te razvaline, koje ondje nazivaju Gradinom, leže na brdu, koji strmo opada prema Stavnji, uz lijevu obalu potoka jugoistocno od Popovog hana a na prediju planine Gvozda, kako to prikazuje pridani ovdje nacrt. Sa sjeverne strane ima pri dnu gradine, takogjer uz lijevu obalu Stavnje, hrpa od 18 starobosanskih stecaka, vecinom sarkofaga, kojim je površina tako rastrošena, da se na njima ne može raspoznati ni da li je tu bila kakva skulptura, niti kakav natpis. Na ošumljenoj glavici Gradine ima na više mjesta ostanaka zidina, zidanih lijepom, ali se iz njih više ne bi mogla rekonstruirati nekadašnja osnova zgrade. Ocevidno je tu stajao grad iz srednjeg vijeka, kome je crkvena razvalina, što cu je niže opisati, pripadala kao gradska crkva. Ta potonja razvalina stoji na malom zaravanku odmah niže gradskih razvalina, i to sjeverno od njih. Pošto nam pogje za rukom, te u ruševini te nekadašnje crkve nagjosmo još nekoliko arhitektonickih škulpiranih komada, izmolim u zemaljske vlade dozvolu i trošak za prekopavanje razvaline, koju je radnju gospodin Fitzinger preuzeo s najvecom pripravnošcu, te je god. 1891. doskora vješto i revno i dovršio., Tlocrt i presjek crkve, kako se sada pokazuje, vidi se iz pridane ovdje slike 2. Zgrada je po tome bila crkva na tri lagje, nesumnjivo s uzvišenijom srednjom lagjom, kojoj je oltar bio okrenut na istok, ali ne baš potpuno. Duljina crkve iznosi od zapada prema istoku 11-2 m, ali sjeverojužna širina 12-8 m, tako da cijelo zdanje gotovo cini kvadrat. Na istocnoj strani ima ispod crkvenog poda 3 m dugacak, pravokutan prigradak A, kome su 1-5 m debeli zidovi ujedno nosili istocni glavni crkveni zid. Izmegju ta dva pobocna zida, koji su ne „celu spojeni zidom, bio je podignut svod od sedre, koji je megjutim vecinom nagjen porušen. Ocevidno je to prije vec porobljena grobnica, te je tu svrhu toga prigradka potvrdilo nekoliko ondje nagjenih ljudskih kosti. Ulaz je u crkvu u zapadnom dijelu južnog glavnog zida, te se kroza nj najprije dolazi u usko predvorje, nartex b, koji duž zapadnog glavnog zida tece svom širinom zgrade. Pod toga predvorja leži 70 cm više, nego pod ostalih prostorija, a u njemu ima duž cijelog glavnog zida kamenita klupa a, visoka 50 cm i isto toliko široka. Ja cijenim, da su u tome predvorju za službe božije boravili vjernici, kojim su bile dosueriene crkvene kazne, te nijesu smjeli da stupe u samu