Dizdar, zapovjednik tvrcave goricke, imacaše jedinicu kcerku, Eminu. Tri niza žutijeh dukata vezaše joj vrat, bjelji od labudova perja; grivna krupnoga bisera plela joj se oko kose, žute kao dozreo žitni klas; nosila je svilene dimije, plave kao nebo, a prsluk od crne kadife, zlatom izvezen, prilubio joj se kao da je prizastao oko tanka struka; kapica, sva zlatom našarana pokrivala je lijepu joj glavu, a sa kape zlatna kita do plecih joj sizala; cemalije na malim nožicama vrijedile su punijeh sto dukata. Vitka i visoka stasa, sva gorijaše od žeženog zlata i prelijevaše se u djevicanekome narancastom duvaku. Baš ljepotica nad ljepoticama. Aga imotski imao je sina Muju, na daleko cuvena kao po izbor konjanika, hrabra junaka strašna mejdanliju. O njemu se pripovijedalo kao o Kraljevicu Marku. Jedni veljahu, da je kroz tolike opasnosti sretno glavu iznosio, drugi da je s vilama ljubav provodio, treci da je s hajducima bojak bio i na mejdanu glave im odnosio. Nazrijevši on jednom kkerku Dizdara gorickog, mahnito se u nju zalubi a djevojka mu na ljubav jednakom ljubavlju odvrati. Plam potajni, neosjetljivi u tren oka obuze ta dva mladenacka srca. Ali gle nesrece! Mladi sin age imotskoga imacaše mocnog suparnika u osobi sina bega Runovica, kojega djevojcgši roditelji veoma zavoliše i odluciše, da njemu dadu lijepu Eminu. Svadba bi ustanovljena na Stjepanj - dan, iduci kršcanski svetac. Licem na Stjepanj-dan okupio se nebrojen narod ispred crkve na ravnici da kolo igra. U kolu bijahu sin age imotskog i onog bega Runovica sa Dizdarem. Na jedan put zacuše se kubure, — znak mejdana. Dva junaka Mujo imotski i Halil runovicki — na britke se sablje po igrištu potjeraše, na ocigled malog i ve.škog. Mladoženji runovickom loša sreca bila, jer mu onaj imotski glavu odrubi. Pograbivši tada dragu svoju i bacivši je na konja preda se, zaleti se niz goricko polje cjevajuci i popijevajuci: „0 ružice svih druga carice! — Kolo se je vilo i dovilo! Lez' u krilo, moje ljepo zlato! — Poletimo put ravnog Imotskog, — Da mi sjajiš u bijelu dvoru, — Kao sjajna na nebu danica! — Do vijeka, moj dragi andele"! Po narodnom kazivanju to se dogodilo godine 1711. licem na Stjepanj-dan. Taj dan i današnji stanovnici krajine goricke i imotske štuju. na osobiti nacin, kuieci se velikom broju. trgujuci, narodno kolo igrajuci i druge narodne igre provodeci po starom: narodnom obicaju. To narodnoj svecanosti i ja sam svjedokom bio i do srca se spomenutijeh igara nauživao.