Prilog k životopisu Mladena Šubica, bana bosanskoga. Dva bana od roda Šubica vladahu u zapadnom i jugozapadnom dijelu sadašnje Bosne: Pavle i Mladen. Njihova vladavina trajaše više od dvije desetine godina, od 1298.—1322. Pavle, cuveni ban Dalmacije i Hrvatske, bješe do svoje smrti 1312. g. glavna licnost megju dalmatinskohrvafikim velikašima. Za njega bi se moglo reci, da je bio vogja istocnojadranske politike. Kao takav stojao je u prvom redu kao prvi borac doma Anjou. U svojim poveljama nazivaše on sebe „Banus Croatie, 'Dalmatie et dominus Bosne" (1299., 7. aprila — Ljubic, Listine, I., str. 190.); 11. augusta 1300. naziva se samo Banus Croatiae (Državni arkiv u Becu); 1301. dano u Scardoni: Paulus Banus Croatorum; 1304. u Spljetu: Paulus Banus Croatorum; 1305. u Scardoni: Paulus Banus Croatorum et totius Bosne dominus (povelje u našoj zbirci). U Lucia: De regno Dalm. etc. lib. IV., cap. XIII objavljena je jedna na Duhove 1302. datirana povelja, u kojoj se Mladinus (Mladen), prvorogjeni sin Pavlov, naziva Banus Boznensis. U ostalijem poveljama (Ljubic I. 139, 305; Kukuljevic: Jura Regni Croatiae I. 491 po originalu u Arbu) naziva se Pavle Šubic vazda kao ban Hrvatske i gospodar Bosne. Njegov sin, koji ga je u posjedu i dostojanstvu banije 1312. g. naslijedio, naziva se u poveljama „Croatiae et Bosniae Banus". Ove su titule doduše u srednjem vijeku vrlo cesto bile samo šematicne, zvucne vrste stila doticnih pisara, no u ovom slucaju podudaraju se sa fakticnom vlašcu ovoga roda. Porodica Šubica od Brebira može se smatrati kao vladalacka za vrijeme jedne cetvrti stoljeca. Nacin ove vladavine ne može se bolje karakterisati nego li rijecima oštroumnoga Lucia (lib. IV. 201.), koji ju naziva „dominatio arbitraria". Oni uživahu samovoljnu, istinsku prevlast nad hrvatskom i bosanskom teritorijom, kojoj bješe korijen doduše u ugarskom banskom dostojanstvu, ali su oni u doba prijestonih razmirica poslije izumiranja Arpadovaca velikom energijom težili za tijem, da ga nacine nasljednim. I to je odista pošlo za rukom ocu Mladenovu, velikom Pavlu. Pavle Subic smatrao je doduše sebe kao bana Hrvatske, koja pripada ugarskoj kruni, ali je nad Bosnom, t. j. nad onijem dijelovima, koje je istinski držao u rukama, izvršivao do mi ni um, i to sa fakticnim suverenstvom, pošto se ugarsko suverenstvo izražavalo samo skriveno (latentno), i to samo u koliko ga je on priznavao. On je priznavao ugarsko suverenstvo samo na taj nacin, što je, kako je receno, bio prvi paladin napuljskih Anjoujevaca, koji vec s toga nijesu mogli tacno da podržavaju državopravne sveze dalmatinskohrvatskih dijelova, što nijesu bili intra dominium. Prošlo je dugo vremena, dok se Karlo Robert od Anjoua ikonsolidovao u Ugarskoj te mogao oštrije da uoci dalmatinske poslove. Do 1312. g. imao je Karlo Robert u samoj Ugarskoj pune ruke posla, i da konacno savlada svojega glavnog suparnika Matiju Chaka. Za to vrijeme proširiše Pavle i Mladen svoj posjed i zadobiše, doduše pod mljetackim suverenstvom, ali ipak veoma uplivnu i neposrednu zaštitnu vladavinu nad primorskim gradovima. Kad se 1310. Mladen ugnijezdio u Zadru, poceo je da se naziva knezom Dalmacije („titulo Principis Dalmatiae uti cepisset". Lucius 58.) i da što dalje potiskuje od sebe upliv Mljetaka. No kada se izgladila razmirica izmegju Zadra i Mljetaka, i stari i veoma oprezni Pavle 1312. umro, nije Mladenu preostalo drugo, vec da se prijateljski izmiri sa republikom. Deset je godina trajala banska vladavina Mladenova. Korak po korak težio je zajedno sa bracom svojom Gjorgjem, Pavlom, Grgurom i Martinom, da za svoju porodicu uzme pod harac cijelu obalu; u svoje vrijeme pribavio je za se Zadar i chlmsku zemlju, oklen je vec njegov otac ili istisnuo srpskoraške vladare ili prisilio tamošnje gospodare na poslušnost. U svemu može se reci, da se skoro cijela današnja Bosna zajedno sa sjeveroistocnom Hercegovinom pokoravala njegovoj vlasti, docim su u primorskim gradovima zapovijedala njegova braca pod njegovim nadzorom. No ova vlast ne bješe jedinstvena, u svakom podrucju morade on da dava koncesije tamošnjim posjednicima, da uvažava moc Mljetaka i obicaje gradova, i da se cuva kralja Karla. Svi se bojahu njega, ali on se morade bojati i svijeh njih, bješe na puta da postane tirjaninom. Najviše je morao da strijepi od svojijeh suplemenika, njemu ravnih velikaša, koji ne bi za dugo trpljeli sebi ravnog nad sobom; jer on u njihovim ocima nije predstavljao legitimna ili prirodna suverena elementa, i u najboljem slucaju bio je samo primus inter pares. Kraij Ugarske morao je u svom interesu da podupire pad Mladenov, kako bi oborio nasljednost banskog dostojanstva, docim Kurjakovici, Baboniei i ostali velikaši ne htjedoše da mu se poklone; jer po njegovu primjeru težahu i oni za banskim dostojanstvom. 1322. g. sklopiše gradovi Trogir i Šibenik ligu protiv njega, jer, kako kronike kazuju, njegov jaram postade nesnošljiv. „Njegova tirjanska vladavina, njegove sramne neobuzdanosti, isto prezirne pred ljudima kao što su kažnjive pred Bogom, moraju se osvetiti. Brakolomstva, sramocenja djevica, nameti na samostane, skrnavljenja crkava, vrijegjanje plemica i guljenje podajnika to su istom manji izgredi njegovih ljudi." (Andreis: Storia della citta di Trati. MSS. 53a.) Prijetece držanje gradova pobudilo je najposlije i njegovog brata Pavla, da se pridruži ustanicima (Lucius: M. Mad. cap. XIX; Andreis 53a—55a). Katastrofa po Mladena nastupila je mjeseca jula 1322; najprvo potucen iskao je pomoc u Karla Roberta, ali ga je kralj kod Knina zatvorio i on pade, kako kronicar piše, kaznom božjom, koji silne ponizuje, a niske podiže. „Kamo ti sada sila, bane Mladene, ti koji si prezirao silu svijeh zemaljskih kraljeva, ti koji nijesi htio da uvažiš Boga i katolicke crkve, za što si redio biskupe, opate i opatice? Kamo ti sada tvoga ponosa, koji ti nije dao, da u miru živiš sa siromašnim gragjanima Dalmacije i Hrvatske? Gdje ti je sada pamet, kojom si više ljubio laskavce nego li dobre savjetnike? Ti si c