Za vrijeme strašnog suda sve ce ustati protiv covjeka i cemu je kriv i cemu nije. Ali taj dušmanluk (neprijateljstvo) ne ce više biti ni potrajati, nego cejrek (cetvrt) sata. Da bi više bio, nikud gore! Malo ko da bi se urajio (spasao). Najprije ce se dignuti i ustati macka. Da je protiv koga, nego protiv onoga, koji joj je najviše valjao i najvecma dobra ucinio. Dignuce se protiv domacice kutnje. Te da ne bude tada pseta, ne bi joj (domacici) lijepo bilo, jer bi macka svojom ojnamom (lukavost, prefriganost) sve zavela i obengjijala (obmanila, opsjenila). Ružno bi joj se pisalo. Sto joj god bude na um padalo (macki), ne ce gledati, je li to pravo ili krivo, nego ce svakakve muzuirluke (opadanja, klevete) protiv nje iznašati; kako ju je nemilice bila na mrtvo ime, kako ju je progonila, kako je u njezinoj kuci skapavala od svake rgje i gladi. Na to ce se odsjeci (drsko ustati) pseto, te ce je sojisati (u laž utjerati, navaliti, suzbiti) i zaarlaisati (naružiti, nagrditi), pa ce ono za stopanjicu teitiš (pravdu, proces) gonjati: „Kako tako šta možeš reci?" sabisace je pas „kad ja, koji sam bio za vratima i cekao što ce ostati, da mi bace samo oglobinu, pa se nemam na što tužiti, nego sam uvijek bio sit do sitina, a kamo li, kako je bilo s tobom, koja si vazda ervahi (uvijek) cupila pod sinijom (jelnica, s koje se jede) za sofrom (objedovanjem). Ne sevep, pa da ideš sad tužiti! Još da je istina, što govoriš!" Onda ce se macka na nj napobedriti (isprijeciti, okositi): „Ja tako je beli, kako si ti kazao! Ti ne znaš ni svoga hala (muke), kamo li bi znao cijeg drugog. Kako je meni bilo — ti ne znaš, a ne treba ni da znaš. Ti cuvaj sam sebe. Neka te nije briga za me. Svak nek pazi sebe i tvrdi svoje skele. Ja tugjeg posla ne zauzbijam. Lako je tebi govoriti, što hoceš. Ti nijesi trpio niti si se palio, k6 ja. Tebi su bacali kosti za vrata, da ih glabinjaš (hrštiš), a mene nijesu pod sinijom ni vidjeli." „A ko ti je kriv, da te nijesu vidjeli?" otpovrnuce pas, „ti bome ne bijaše se verati pod siniju, ko šugava kozetina. Bijaše i ti stajati za vratima, niko ti nije branio, kolik ni meni. Hoceš li, da se pogospodarašiš (pogospodiš), pa ti gospodstvo nije moglo podnijeti, da stojiš za vratima. Otišo bi ti namuz (obraz, ime, glas) u kam (propao bi ti)." „Idi, idi, nalete jedan! Ko s tobom još govori?" — docekace ga macka — „prava si nesvesela (mšto). Samo da je tebi džera (svagju) voditi, a za drugo ti ni deveta! Ko bi sa sicijom (nesreca, ništo) mogao isturiti na kraj! Ne bi te mogo nadinaditi katan (mnoštvo) cigana, kamo h bih ja." I time ce se ta murafa (parnica) dokrajciti. Domacica ce biti opravdana, a maca ce se sama povuci na se, jer ce po sebi uvidjeti, da je javaš (na krivo) skrenula. Ali dušmanluk i katilstvo (neprijateljstvo, zlotvornost) megju njima vazda ce biti i ostati. Jedno ce na drugo mrziti, kako se ono kaže: ko macka i pas. Nikad se ne ce složiti ni sprijateljiti. Da se i sprijatelje, to ce prijateljstvo biti šumovlakom (prividno) od cas do cas — cipo (netrajno) i na cecelju (malo stalno).