Bakalum (dobro) de da pripovijedamo, kad smo iskoceni (besposleni). I jest najbolje vad je ovako ulilo božije vrijeme, kb iz rukavice, ne možeš makac ni iz hana (svratišta). Ja što znao, evo me na piku (meti), ne cu vam se iznevjeriti. Nizamsuz (ne valja) i jest ovako šutjeti i ketiti (sjediti, kao beživotan), kb da nam snijeg iz ociju kašve, ili kb da smo izjeli lojanu svijecu. Šta cemo otkle li cemo! Hocemo li s tankog ja li (ili) s debelog kraja. Demo (hajdemo) kako su postale tikva, karpuza i sve što ponese vriježbompotleušama (što po zemlji ide). Svemu je bila sebet (uzrok) sakazlija (vrsta tikve). Evo ja cu taman tijem sevteleisati (prvi otpoceti), ne bih li se i vama kakotnjak (volja za govor, pripovijedanje) razvezao, kad ja otvorim sevte. Kako što ko zna, nek i pripovijeda. Mešur je samo (samo se to hoce) da se vrijeme prikrati. Pogodba je ta, da svakom valja što god kazati. Nek izvali onako otrbuške (bez da se misli, koja mu se cini najboljom, nego koja mu prva na um doce) ko gala (rijec meni, kao s narodnog gledišta nepoznata). Po redu cemo zaci pripovijedati, pa na koga red doje (dode). Ko ce prvi! Hajde ja cu! Hocu li o onoj maloprešnjoj, što sam je otojic poceo? Što god je, da god je raslo nije bilo prizemljušno (po zemlji onako puzilo, išlo), pa ni tikva, nego se sve trkljalo (išlo) u vis. Pusti pijevca na grede, on ce i na pante (onaj prostor ili mjesto, što se nalazi u kuci vec pod samim sacakom, šljemenom). I tikva hotjela, da bude po vrhu, kb zejtin, da se izvisi i da sve ko mrdelica ili najviše selijan (mrdelice su sitna okrugla bojadisana, kroz sredinu šuplja staklena zrnca za nakite), docim je selijan isto, kao i mrdelica, samo što je dugljastiji, te vecim dijelom služi za konjski nakit, osobito kod bosanskijeh konja, kojima je ular najviše okicen) lako joj je bilo peti se u vis ko dugajija. Izvisila se, vec nemaš kud, nebu pod oblake, pa još stala nekakve rusvajete (ne baš lijepe besposlice) prosipati. Na to ce se potopiti, te ce pokraj nje naljegnuti nekakva tri putnika. Ko su bili i što su bili još ko to zna. Ali svakako su bili nekakvi dobri. Jer da nijesu bili, ne bi se desilo, što se je desilo. Pa kud ce ih boštaksirat (slucaj), nanijeti tuda. Opaze tikvu, kako se hvali i visi, pa im to nešto ucmetiše (pridode). Na to ce jedan putnik: „Šta cemo od nje, kad se je, mjesto da zahvali Bogu, što joj je to dao, stala još holiti (oholiti). Hocemo li je uciniti naletosum (prokleti , šejtanom predati)". Onaj drugi odgovori, da je on kajil (voljan). „Olmaz (nikako)" odvrati treci putnik — „kako bismo to radili; nego mi cemo joj iz srca potegnuti dovu (zažel.eti dobro), da i njoj i svemu, što u vis raste plaho i brzo, bude rod krupnji i bericetniji (obilniji), pa cete vidjeti, da ce biti više koristi i po nje (biljke, što tako rastu) i po svakog". Pristanu i ona oetala dvojica na to i ukabule (primiti, pristati) govoreci. „Da Bog da, aktihala (pravedni, dobri, milosrdni Bog) naredio te se od roda i pod rodom zavile i previle. Od bahta i hajira (srece i koristi) bile i sebi i drugom!" Nijesu to bili ni dokrajcili, a od onih bobulica (prijašnji plod) izvale ee rodovi, imaš šta i vidjeti, te tako svojim krupnim i teškim rodom privuku zemli vriježbe, što su u vis sršile. Da su ih nalet ucinili, nikome od njih koristi. Najbolje uvijek lijepo, pa bilo zlo ili dobro. Lijepo li ceš, lijepo ce ti i biti; ružno li ceš, ružno ce ti i biti. Danas je a i vazda je tako bilo, pa ce i biti kod svega i svakoga: „Zajmic - vratic."