IV. K historiji despotske porodice Brankovica. Grjuragj Brankovic jedna je izmegju najznamenitijih licnosti u historiji balkanskog poluostrva. Ne sabljom u ruci, ne drugim snažnim sredstvima, vec jedino oštrinom svojega duha pošlo mu je za rukom, da se u najgorim prilikama održi kano gospodar svoje zemlje. Ne cemo pretjerati, ako staroga Grjurgja Brankovica ubrojimo megju najvece diplomate svijeh vremena, ali ga odlucno smatramo za najgenijalnijeg državnika srpskog naroda. Njegov život još nije sa svijem objašnjen; jer i ako je djelo Cedomila Mijatovica: 2 dijela, veoma lijepo napisana i zanimljiva knjiga, ipak ne možemo na ino, a da ne istaknemo nepotpunosti izvora, ponekad odvec subjektivnoga shvacanja, a ponaosob onoga momenta, da odlicni pisac svakad ne prosugjuje pravilno megjunarodnih odnošaja, i ako je kao politicar za to izvrsno osposobljen. Nije nužda, da se Brankovic izvinjava, ne smije se poricati njegova lukavost, vjerolomnost i sve njegove karakterne mane; jer je on kraj svijeh mana ipak znamenit covjek, cije je djelovanje sacuvao u svježoj uspomeni ne samo njegov narod, vec i svi bliži i dalji susjedni narodi, i koji je za svojega života duboko utjecao na okolicu svoju. A to se daje i tijem protumaciti, da su male dinaste na svemu poluostrvu, od cesti lišeni svoje nezavisnosti, od cesti bivši u opasnosti, tražili spasa i pojacanja svoje vladavine u megjusobnim porodicnim svezama. Glavna meta njihovim težnjama bješe vazda, da održe svoje pleme, sjaj i bogaštinu svojega doma. Ova doduše prirodna diplomacija, koja megju tijem iskljucuje svaku nacelnu zajednicu, svako podvrgavanje, morala se ukloniti ispred silno porasle turske države. Dok je osmanlijska sila koncentricno i jedinstveno postupala, dotlen su hrišcanski narodi samo od slucaja do slucaja solidarno bili udruženi. U jednu ruku vidimo magjarske, njemacke, srpske, hrvatske, bosanske, albanaške, italijanske, poljacke, grcke i vlaške porodice u tijesnu srodstvu, koje ne remeti razlika rimskog, pravoslavnog pa i patarenskog vjerozakona, koje se unatoc nacionalnim i državnim protivnostima ipak oživotvorilo. U drugu ruku pak trebalo je samo mala povoda i ovaj bi se konglomerat namah raspao u svoje stihije. Imade porodicnih razmirica i u domu Osmanovu, ali u njemu najposlije svakad pobjegjuje osnovno nacelo turske politike, osvajacki rat, ekspanzivnost. No amo spadahu još i druge pobude. Vec su nekoliki, osobito noviji pisci uputili na to, da solidarnost Hrišdana protiv Muhamedovaca prije turskog osvojenja cijelog balkanskog poluostrva nije bila onakva, kako bi se po ratovima i ustancima i po docnije razbugjenom narodnom osjecanju mogla zamisliti. Prije nego što je sultan osvojio Carigrad, nijesu Hrišcani gledali u njemu dindušmanina svojega, on je balkanskim vladarima bio dragocjen saveznik u njihovim razmiricama. Cesto bi bivalo, da bi se otomanski neprijatelj na svoju štetu omalovažavao. Istom kad se uvidjelo, da muslomanstvo sa svojom discipliniranom moralnom silom, i turska vojska sa svojom jedinstvenom snagom sistematicno prodiru i sve razoravaju istom onda je nastupila reakcija, istom onda prodr'o je papa sa svojom devizom: Rat krsta protiv polumjeseca. Ali onda vec" dockan bješe, jer se otomanska sila brzo bješe prilagodila jevropskoj državnoj sistemi, te postala cinilac u jevropskoj politici, sa kojom je svaka sila racunati morala. Znameniti boj na Kosovu 1389. godine smatra se vazda kao megjašni kamen srpskog državnog života. To prvo nije istina, a drugo je nepravo. Nije istina s toga, što se srpska despotovina do 1459. održala, a potpuno upropašcenje srpskog narodnog življa pošlo je za rukom istom poslije pada Biograda (1521.); drugo je nepravo s toga, što se cini krivo Stefanu Lazarevicu i Grjurgju Brankovicu, jer obojica vrše sa svijem znamenitu ulogu u historiji balkanskog poluostrva. Pa šta vidimo poslije boja na Kosovu, biva neutolimu mržnju propale dinastije i srpskog naroda? Vidimo, da kci Lazareva, poginulog vladara, Mileva (Olivera) dolazi u harem sultana Bajazida, a 13 godina poslije ove znamenite propasti bore se srpski cetnici najjunacnije u boju kod Angore (1402.) za sultana, za sina upropastitelja srpske nezavisnosti. I Grjuragj Brankovic, nasljednik Stefana Lazarevica, pristaje takogjer uz tadašnje prilike, i njegova mila kci Mara dolazi u harem sultana Murata II. S jedne strane nevoljan položaj, s druge tada prirodna državna premoc Osmanlija prisiliše balkanske vladaoce, da se prilagode kadru turske politike. Gjuragj Brankovic pokušavao je zacudnom gipkošcu, da se održi prema turskoj nadmoci, ali je zapao u nezgodan položaj naspram susjedne Ugarske, koja tada vojnicki i državno prevlagjivaše, pošto se srodio i svezao s onom strankom, koja je stojala na ratnoj nozi sa castoljubivim domom Janka Hunyadyja. A Janko Hunyady imagjaše javno mnijenje i vecinu naroda za sobom; on je predstavljao hrišcansko junaštvo, docim je Grjuragj prema svojemu položaju oportunista bio. Želja nam je, da u nekoliko rasvijetlimo ovu epoku, u kojoj ugarska, bosanska, srpska, vlaška i osmanlijska historija stoje u tako tijesnom megjusobnom dodiru. I. Politiku porodice Brankovica rukovodila su dva odlucna razloga. Mocne prilike dominantnih vojnickih sila: Turske i Ugarske utjecale bi u prvom redu na svagdašnje držanje staroga despota Gjurgja I. U drugom bi redu vazda držanje njegove rodbine propisivalo mu, da promijeni položaj. Gjuragj Brankovic nije se držao novog politickog pravca. Kad se poslije smrti Dušanove i propasti njegove carevine, bolje reci njegovog silotvora, snažnom rukom pricvršceni konglomerat rastrošio do osnova, preostalo je ciglo jedno sredstvo, da bi se koliko toliko dalje održao barem individualni opstanak pojedinih teritorija: put kompromisa. Inace propade i zemlja i porodica. Osmanlijsko osvajanje na balkanskom poluostrvu u XIV. i XV. stoljecu nalik je na vihar u planini. Silni dubovi padaju ispred sile orkana, a pojedine zaklonjene strane u nizinama ostaju nepovrijegjene. Nemanjici propadaju, a