Malo bi koji stariji kavedžija bio u Bosni, osobito po manjijem kasabama, gdje još nije toliko razmahao svoja krila novi duh vremena, kao po vecijem mjestima, a da ne bi znao na dugo i na široko pricati o ovome obicaju, koji u svojijem pocecima, kako se cini, nije iskljucivo duševna svojina narodna. Naznaceni obicaj „džaba" sastoji se u tome, da doticni kavedžija, pošto ima više svojih mušterija, koji se od njega služe crnom kahvom, pa kad jednome od njih bude kakvo veselje: ili se oženi ili mu se dijete rodi ili što takvo, onda on zagje od ducana do ducana pojedinom svojem mušteriji, noseci pun veliki ibrik kahveni, viši nego li gotovo šerbetnjak (kahveni sud, iz kojeg se u drugom sudu zalijeva kabva, a ta je uvijek s vrucom vodom hazur u pripravi kod vatre, te kad ko smaidaiše naredi kahvu, zalije vrucom onom vodom iz šerhetnjaka sitno samljevenu kavu u drugom žutom obicnom ibriku sudu, pa malo neka uzaVre kod vatre, da skoci kajmak od kahvo po vrhu i kahva je gotova) i toci svakom svojem onom mušteriji u findžan kahvu, vicuci na glas „džaba!" „džaba!" Njegov mušterija, ima ih i takih, koji imadu uvijek u rezervi kod sebe svoj vlastiti findžan, te mu samo potkuci svoj findžan, a kahvcdžija mu naspe u nj kahve i onda zagje dalje, da sve tako obredi svoje mušterije, a sve uvijek vice pri tome obregjivanju „džaba!" „džaba!" — Kad ga koji njegov mušterija upita, za što je ta džaba i kome je namijenjena, on odgovara: ,,E ženi se taj i taj; sinoc je vec isprosio. Ili „Rodilo se u tog i tog dijete" i t. d. Jeste dakako ne smije se to ni misliti da je ovo iz kese istom onako kavedžiji. Oašlucice se (okoristice se) on poslije od onoga gose, komu je to u veselje cinio. Bakšiš (dar) ga dobar ne ce od njega za to minuti. Ali ja sam propitivao potanje za ovaj obicaj, da saznam otklen mu je baš njegov pocetak i gdje mu se pojavljivaju prvi zameci, te sam ovo doznao: Ej nekoc je bio neki SebiSazilija, koji je prvi stao i izumio pržiti i mljeti kahvu, da bude od nje toz (prašak). Do njega se za to nije znalo, nego su ljudi pekli i kuhali kavu: nasuli bi onako na zrna vode, te kad bi to uzavrelo, onda bi onu vodu s nje pili bez šecera i bez išta drugog. SehiSazilija se, kako vidjesmo, drugom, ili, da kažemo, kako se nama bar sada cini — pravom nacinu dujisao (domislio), kako se s time kerevi (barata, postupa). U njega je bila još i kcerka ljepotica, kojoj je ime bilo „Džaba". Pa prvi put kad je HehiSazilija tako poceo postupati s kahvom i kad je pristavio vodu, da ispece kahvu i zasuo toz (prašak kaveni) rekne njegova kcerka: „Ako ova kahva sada pokipi pokipice po cijelom svijetu" to znaci: osvojice i raširice se po cijelom svijetu, da ce je svak alištisati (obiknuti, zavoljeti). Zbilja kahva pokipe tada i tako se raširi i upoznade je gotovo cijeli svijet. S toga se meni i cinilo, da ovaj obicaj „džaba" u Bosni nije cisto narodni, jer i sama prica, koju vec narod smatra svojom osobinom, kao i sama tugja imena, daju mi za to razloga, da podumisavam (predmnijevam). NAPOMENA: U PDF formatu dostupne je fusnota.