U narodu je mnogo prica o davolima. Takih prica mogao bi covjek sakupiti na hiljade. Kako se cavo u svašta pretvara i utvara, tako su i price ponikle i tim dogadajima okiceno i protkane. Ja znam, dok sam bio mali, pa kad bi me roditelji poveli na sijelo, da se cijele gotovo noci jedino o cavolima pricalo. Sada se manje prica, ali je manje i sijela. No ipak cemo cesto cuti, kako o davolima pricaju postariji ljudi i žene. Oni ce vam se kleti, da su baš sami svojim rocenim ocima gledali davole i kod njih na vecerama bili i s njima se igrali. S toga i nije cudo, da onako zanosno pricaju svoje price o cavolima i cisto u tome pricanju uživaju, ako ih samo pomno slušamo. Ja evo jednu taku pricu bilježim sa usta svoje tetke Savke. Ona mi rece, da je njoj pricala njena pokojna „baba", a moja biva „prababa", da se cavo može u svašta utvoriti, pa i u onu „babetinu" (žabu), te iza akšama skace po putu.. Baba je to svojim ocima vidjela, kaže Savka, i klela se, da je baš istina. Savka mi je ovako pricala: Bio je ramazan. Podu Turkinje na sijelo. To su bile žene Dizdarevica s „Gradine". Išle su u grad. Sa sobom povedu i pokojnu babu. Putem su išle mirno, samo nnje dao davo s mirom jednoj mladoj. Ko azgin, pa udri se smij i cuškaj putem. U to pokraj puta skoci „babetina", a mlada k njoj, pa je cušne. „Baba" bijaše naduta, a mlada ce nenu (svekrvu) za Ferecu: „Neno! Neno bona! Vidi ove babetine, kako je trudna!" Nena je ocušne od sebe: „Hajde nosi te davo i s babetinom, upaljenico jedna!" a ona ce babetini: „Cuješ, babo bona! Kad rodiš, zovni me na babine!" Elem prode neko vrijeme od one noci, dok jednom ispred ponoci zasjaji se avlija u Dizdarevica. Be tu ti je bila pjevanija, igranje, pa i muzika! Ðavoli došli po mladu; pa jedni ostali u avliji, a jedni joj uljegli u sobu: digli je, pa je zovu, da bude babica onoj babi, te joj je onu noc uz ramazan obecala. Mlada, k'o jadna, k'o žalosna: gdje ce babetini biti babica i s davolima ici, stane im se moliti, da je puste. No davoli nikako, no da ide. U to ce joj reci: „Ti zažmiri!" Ona zažmiri, kad pošlje otvori oci, a ona u pecini medu davolima. Za Boga! tu puno puncato naletnjaka i naletnica! Ona leži, uzmucila se, rada. Oko nje naletnice. „Cim mene opaze" — kazivala je mlada — „povicu: „„Ha, evo babico!"" — Tu nacine mladoj mjesto. Ona sjede. Naletnice se uzodaše, pa sve pjevaju: „Ako se rodi žensko dijete, —Kuku babici!" Ako se rodi muško dijete, — blago babici!" . Jadna mlada prepala se. A kako i nece?! Elem srecom rodi se — muško dijete. Naletnice zagrajaše: „Blago babici! blago babici!!" Niko sad sretniji od nje. A da bi žensko, — svu je raskomadaše! — Ona ureže pupak djetetu, opere ga i povije. Sad nastane veselje i džumbus. Tu je svake ruke jela i 'ljeba. Bilo je 'ljeba: crna, zelena, žuta, crvena — svakaka. Muzika udara igraju, pjevaju. Nju nagone, da jede. Ona gloda onaj 'ljeb, pa ih stane pitati: „Ama kakav vam je ovaj crni 'ljeb — za Boga ?!" — „To nam je od onoga žita. što ga vi davolu predate, kad ga sijete. Mi dodemo, pa žito pokupimo, a vama zemlja ostane, pa jo jedete!" odgovore davoli. — „A ovaj zeleni?!" upita opet ona. — „To je od onoga žita, te ponikne iz zomlje; a vi dodete na njivu, da obidote i — davolu predate. Mi dodemo, pa žito dignemo, a vama trava ostane, pa je jedete!" reku davoli. — „A ovaj žuti?" opet ce ona. — „To je od onoga žita što uzri. Kad vi dodete na njivu, da žnjete, i davolu predate, da ga nema — onda mi žito odnesemo, a vama ostane sama slama. Vi slamu jedete!" na to ce davoli. Po što ih ispita, nema joj druge care, no jesti. Uze kašiku i poce jesti. U to evo ti puno naletnica; sve su lijepo obucene. Jedna hajde, pa sjede kraj njo. Na njoj bijaše dugacka anterija od kutmije. Gleda mlada u nju: „Ma jo li ovo anterija mojo snahe — za Boga?! — Jes, Boga mi!" rece ona u sebi. — „Ma cu je, Boga mi, zabiležiti, pa kad dodem kuci, da vidim zbilja!" —: Brže bolje gurne ruku u halvu, pa kako ona naletnica kod nje sjedaše, pritisne joj onako masnom rukom jedan peš do sebe, a ostane na pešu — lede. — Pošto se najedu, htjedne mlada da ide, no oni joj ne dadnu, no je ustave još nekoliko dana. Za to vrijeme vidala je u pecini najviše opancina — na tovare. Ona ih je pitala: otklen su im. Oni joj kažu, da sve to oni izderu, obigravajuci oko covjeka, dok ga okrenu za sobom!... Elem jedne noci reku joj, da ce ici kuci. Naspu joj puno krilo ljuština od saramsaka, pa joj reknu: „Kad dodeš kuci, treni to za vrata!" — U to ona zažmiri oci, a kad ih otvori i pogleda — nade se u svojoj odaji. Odmah ljuštine trene za vrata, a od njih zazvekuta hrpa dukata. Ne imadne kad dukate kupiti, no odmah ode snahi i upita je: „Boga ti, pravo mi kaži: gdje ti je toga i toga dana bila anterija?" — „U sanduku — Boga mi!" odgovori snaha. No ona joj sve isprica po redu, kako joj je vidjela anteriju na jednoj naletnici i da je poznala. Kaže joj, da je i zabilježila masnom rukom od halve na tom i tom pešu. „No hajde" — veli joj — „otvori sanduk, pa da vidimo za Boga, je li to bila baš tvoja anterija!".. Uzme snaha kljuceve i otvori sanduk, kad na pešu od ruke — lede! — Eto ti šejtanskih poslova — nalet ih bilo!!... NAPOMENA: U PDF formatu dostupna je fusnota.