Oprostite mi, vi starodavni steckovi, biljezi i spomenici, procitani i nedocitani, sluceni a nedokuceni znaci i zarezi; nemojte mi zamjeriti, pradobni kremenovi, bjeluci, „rožnjaci" i „buližnjaci"; ne mrštite se na me, plesnive i zaracane starokovine od mjedi i željeza; ne snebivajte se, starotesani strelicni vršci, strugaci, dlijeta i klinovi; ne becite se na me, dragocjeni okrnjci i crijepovi nekadašnjih cankova, tiganja, lonaca, prosulja i saplaka, vi okancine starih noževa i maceva; ne krunite se cudom, prepotopske kosti, ni vi, skamenjeni otisci davno nestalih rodova životinjekih; nemojte me osudivati ni vi, nemirne sjeni nekada živjelih Katarina i Jelisaveta i nikad neživjelih Draga, koje se u po bijela dana vrzete po ovoj prostoriji, ne kunite me, što dolazim ovako praznijeh ruku, što mecu vas upadoh ovako s neba pa u rebra, ni rod ni pomozbog vaš. No i ako nijesam nikad zaceprkao po zemlji ni prevrtao starijeh listina, da što privrijedim za vašu družinu, i ako pijesam dubio prle zemlje ni silazio u carstvo smrti i pokoja. U to kao da se zacu neki žamor i šapat u casnoj družini, a onaj najkrupniji stecak tamo u kutu tako se ljuto namrgodio na me, kao da bi me poželio poda se. Da svršim zapocetu recenicu: — Ali sam zalazio po narodu, ronio u bezdan lijepe duše njegove, citao tu „živu knjigu", nikad nedocitanu, pa iz te knjige evo vam nekoliko redaka. Opet onaj žubor, ali sve žešci. Stade lupa steckova, stade klepet ploca, stade zveket kljuceva i prstenja, stade cilik ddijeta i strelica, a iz tog vardanja i vrncanja kao da se cuju rijeci: — Gatalo! gatalo! Muci gatalo, znamo sve, znamo sve. — Što znate? naljutih se ja; ne znate vi ništa što ja hocu da vam pricam. A najposlije, ne cu ni da vas pitam, vi me morate slušati. — Što moramo? što moramo? — Je li ovo Muzej, Muzin dom? — Da, da, da, odjeknuše steckovi. — Jes', jes', jes', usitniše dlijeta i strelice. — Pa to je kuca moje majke. Zar nijesam ja Muzin sin? Sve je mukom zamuklo. — Ja bih dakle bio domacin ovdje, a vi moji gosti. No dobar je domacin rad gostima, te im daje svaku slobodu. S toga i ja vas molim, ako vam se što u mome prikazu ne bi svidjelo, da se ne ustežete no da mi odmah zamjerite. — Dela, dela! — Hocu da vam pricam o narodnom glumovanju, o glumackoj, o pozorišnoj ili kazališnoj, o teatralnoj žici u narodnom životu, zaklepeta zaklopac na maslenjaku jednog centurijona iz Juvenalova doba. — Nijesi pogodio. Nije rijec o zvjerovima i gladijatorima, vec o ljudima, o narodnom glumovanju za narod, za prosti nepismeni narod. —Znamo sve, znamo sve. Hoce da nam prica o „vertepu", hihihi! Pogledam, al' to kao da šapuce neko dlijeto iz kamenog doba. E, tu nema šale. Ta dlijeta, ti strugaci, te tesle, tima nije ništa dosta uglaceno, to su ti kriticari od iskona. — Nemoj tako, dlijece moje. Ne bih ja to tebi nikad ponudio, ni da Bog. Vidim ja, da si ti izbirac, te si vec naucilo i njemacki, a znaš lijepo, da ono nijesu cisto narodne glume, jer su ih sastavljali pismeni ljudi, koji su gledali velike teatre, gdje glumci umjetnici prikazuju djela naucnih pisaca. Nije meni sad na umu ni katolicki ni pravoslavni „vertep". Još vam opraštam i „narodnoga komicara", Ðorka Babica, i ako bi taj daroviti podražac bio ponajbliži mome prikazu. Nego ja hocu da ti pokažem nekoje pojave samoniklog narodnog teatra, što ih izvodi prosti, nepismeni narod, koji nije nikad vidio umjetne pozornice ni cuo I za glumce vještake. — Neka, coce! Ta to bi bio kao neki— Pravi pravcati, sušti — Ma ti se rugaš s nama. Ne suprotice, to jedno drugom pogovara, je prirodna pojava, kao kiša i snijeg, duga i munja, a teatar je umjetnost, vještacki proizvod. A zar nema umjetnosti cak i u životinja? __ Paucina, sace, je li? To je radi prirodne potrebe, da se hvataju muhe, da se hrani med. Umjetnicka je naprava uzgredna, nije pravi smjer. __ A ja ti velu, da i medu životinjama imaju glumci. — Majmun, opac? I niže vrste, a viši umjetnici. — A koje bi to bile? — Tice. — Tice? Meder ti razumiješ i nemušti jezik. — Ima ko razumije. Tako uceno dlijece valja da je što culo o Darvinu? Pa da ti procitam nekoja mjesta iz njegova glavna djela, Pezsep1; o! Mapa, o ticama umjetnicama: .. prica, da je u njega bila jedna pitoma caplja koja bi se sakrivala ispred macke, pa bi iznebuha skocila na macku sa žestokom vikom i psikom, ocevidno se radujuci (ativep), što se macka prepala pa bježi." „Mišljenje prirodnjaka o smjeru ticjega pjevanja jjako se razlikuje." „Da tici pjevacici kašto nije nikako do ljubavi, to je jasno. Jer opisali su jednu jalovu kanaricu, (mužjakadumac), koja bi stala pjevati kad bi vidjela sebe u ogledalu, te bi poletjela na svoju sliku." „Neki su se domišljali, da mužjak ne pjeva za to da domami ženku, jer mužjaci nekijeh vrsta, n. pr. crvenperke, pjevaju u jesen. Ali ništa nije obicnije i cešce, no da životinjama godi vršiti kakav bilo nagon u vrijeme, kad im nije ni od kakve potrebe, samo radi zabave. Koliko puta vidiš ticu letjeti i lepršati se, ocevidno bez ikakve potrebe, samo što joj je milo. Macka ee igra s mišem, gem sa ulovljenom ribom. Tici pletuši milo je, kad je zatvore u krletku, upletati lijepo travke medu žice od krletke." „Prilika je, da ni u najubojitijih vrsta nije samo pusta snaga i smjelost mužjakova, koja pomaže sparivanje. Jer taki su mužjaci navijek nakiceni razlicitim šarama, koje su cesto u vrijeme parenja svjetlije, te se ženkama prikazuju. Još hoce mužjaci da zanose i draže ženke milosnim glasom, pjevanjem i pokretima, i cesto biva da se udvaranje protegne na dugo. Nije dakle prilike da ženkama nije do lepote mužjakove, te da se moraju navijek podati jacem dobitniku U boju. Prije ce biti da koji mužjak nadraži ženku, bilo prije ili poslije ooja te mu se nehotice prikloni. Što se tice tetrijeba jedan dobar posmatrac 25. julu, 1868, r. 14) misli cak, da su bojevi mužjaka „samo venta radi, kako bi se pokazali u svoj svojoj ljepoti i slavi pred ženkama, koje se oko njih skupe, te im se dive. Jer ja ne mogoh nikad naci ranjena junaka, a ri