Vec ime „bis", „bijes", kojim narod obicno oznacuje bjesnocu, svjedoci, da narod toj bolestp prisuduje nadnaravan izvor, jer rijec bijes, koja se po Lindeu izvodi iz trackog, prvobitno znaci u svim slovjenskim jezicima zlo, davola. Lako je razumjeti, što narodno vjerovanje postanje one teške bolesti, što je prouzrokuje ujed bijesne životinje, svodi na neposredni utjecaj covjeku dušmanskog principa. Ja sam u mojim sastavcima iz narodne medicine, priopcenim u „Glasniku zemaljskog muzeja", vec više puta imao prilike pokazati, kako narod identifikuje bolest njezinim uzrokom, pa im obojma jednaka imena daje. Tu opet imamo primjer takog identifikovanja, jer se i bolest, koju je nanio „bijes", naziva „bijesom". Od rijeci „bijes" izvedena su imena bolesti „bjesnoca" i „bjesnilo", koja se cesto upotrebljuju. Drugog je postanja rijec „pomama", kojom se ta bolest takoder oznacuje, i koja je rec bi iz samog sudstva bolesti izvedena. Poremecene umne sile — „pomama" — gotovo su stalna pojava razvijene bjesnoce, pojava, koja se u slici te bolssti najjace istice. Poznato je, da se u narodnoj patologiji imena bolesti dosta cesto izvode od pojedinih pojava, koje se osobito isticu. Kao što se n. pr. zove užega pluca naprosto „sanpija", t. j. probadanje sa strane u prsima, tako se i bjesnoca naziva „pomamom". Po množini pasa bez gospodara, kojih je, kako uopce u orijentu, tako do pred nekoliko godina i u Bosni i Hercegovpni bilo, posve je prirodno, da se je bjesnoca cesto pokazivala, pa da je s jedne godine na drugu dosta ljudi stradalo s bjesnoce. Užasne pošljedice, koje nastupaju, kad ujede bijesna životinja, bile su dakako svuda poznate, pa bi svak, koga bi snašla taka nesreca, u najbdižeg narodnog vracara potražio brzu pomoc. Stara je, iskustvom utvrdena rnjec u medicini, da broj lijekova, koji se za kaku bolest preporucuju, raste razmjerno s nesigurnošcu uspjeha. Pa pošto bjesnoca ide u red onih bolesti, protiv kojih narodna medicina ništa ne može da opravi, to je onda jasno, da je i njezina terapija preobilna. Gotovo svaki narodni prakticar imao je svoj tajni lijek protiv (bjesnoce), svak je svoj lijek slavio kao nepogrješiv specifikum i svaki bi ponosito istakao broj uspjeha, koje je postigao. Neuspjesi ili bi se zatajili, ili time ispricali, da se je bolesnik prekasno došao lijeciti, „pa onda najposlije ljekar nije bog, te kome je suceno umrijeti, tome ni najbolji lijek ne pomaže". Ali kako ceš da protumaciš „uspjehe" narodnih ljekara u podrucju lijeceša li se? — Poznato je, da narod u našim krajevima pse bez gospodara, gladne, kada dodu u tud kraj, od straha, da bi mogli biti bijesni, cesto kamenjem i batinama nastoji otjerati iz blizine kuca. Ako sad taka izgladnjela životinja, koju gone od mjesta do mjesta, slucajno ujede covjeka, onda je smatraju bijesnom, te onaj, koji je ujeden, bježi najbližem narodnom vracaru, a ovaj ce da primijeni svoj prokušani lijek. Ali pošto pseto nije bilo bijesno, to se dakako u ujedenoga ne pokazuju pojave bjesnoce. Sad taj tobože spaseni bolesnik i njegov komšiluk misle, da mu je pomogao upotrijebljeni lijek. Nadalje je statisticki utvrdeno, da od ljudi, koje ujede bijesna životinja, vrlo znatan postotak i bez lijecenja ne pobjesni. I to dosta doprinosi umnožanju usp]eha. Nikoga, ko se je razbolio od bjesnoce, nije do sada izlijecio ni ljecnik ni narodni vracar. Narod u Bosni misli za stalno, da u svakog covjeka, koga ujede bijesna životinja, prije svega nabreknu žile pod jezikom i da se ondje ucine bijeli mjehurici. Pošto su te pojave nesumnjivi znaci, da je bolest nastupila, to ih onda prije svega treba što najbrže ukloniti; prije svakog ce dakle lijecenja bolesniku žilu pod jezikom rasporiti i mjehurice otvoriti. Vele da se u krvi, što istjece, nalazi mala štenad ili barem pasja dlaka. Uklanjajuci tako tu štenad ili dlaku, koji ocevidno upravo cine bolest, misle bolest zatrti u zametku. To sasvim prosto materijalisticko mišlješe o uzroku bolesti pokazuje zaista cudnovato shvacanje u naroda o patološkim promjenama, koje se dogadaju u organizmu. Svakako se cini, da on, barem u pogledu bjesnoce, sasvim iz daleka nešto nagada o tome, da infekcija biva dospijevanjem živih stvorova u organizam. Što se tice mišljenja o mjehuricima, koji skoce pod jezikom prigodom lise, slažu se s narodom u Bosni medu ostalima i Poljaci. Dr. Udzjela veli naime u svom spisu „Medizin und medizinischer Aberglaube des polnischen Volkes" („Medicina i medicinske praznovjerice u poljskog naroda") ovo: „Vele da se u covjeka, koga je spopala bjesnoca, pod jezikom nacine mjehurici, koje zovu štenad". Protiv bjesnoce osobito pomaže ova formula, koja se zapiše na koru tek dopecenog hljeba (somuna), koji se ujedenome još vruc daje: To je netacan i ponešto promijenjen oblik poznate formule o „satoru", koja se je od vajkada upotrebljavala kao lijek i zaštita od bjesnoce i drugih bolesti, ne samo na Balkanu, nego po svoj Evropi. Potanje znamenovanje te misticke formule, koja pravo glasi: ponešto su razjasnile rasprave, koje je osamdesetih godina u „berlinskom društvu za etnologiju, antropologiju i drevnu povijest" poveo A. Trajhel (Treichel). Trajhel je smatra latinskom izrekom i prevada je ovako: „Sijac Arepo s mukom drži tockove". Markiz P. Franko misli, da je formula pisana anagramaticki, pa je ovako rješava: PATER ORO TE PEREAT SATAN ROSO (od rodere = gristi). Najposlije dr. Kolber satorsku formulu shvaca kao tako zvani tetragramaton, u kome jo zapisana ova latinska izreka prastaro manastirsvgo pravilo benediktinaca: Ta bi dakle formula znacila: Mnogo moliti i svojski raditi, u tome neka ti je život (ili religija). Ta tri pokušaja u rješavanju šatorske formule dovode je u svezu o latinskim jezikom; ali je vec Bastian istakao, da ne valja mnogo držati do latinskog zvuka rijeci, jer unatoc tomu mogu biti i drugog postanja. Ako vrijedi, što veli taj znameniti etnolog, to ce nas u riješenju, kako ga je pokušao Rabe, koji satorsku formulu hoke da izvodi iz keltickog, dosta toga zamamiti. Taj jezikoslov