Samo za nekoliko dana moglo mi je biti, da provedem na Hutovom blatu, koje je ornitolozima vec poznato iz živoga pricanja Hansa pl. Kadicha, ali to cu nekoliko dana vazda brojiti u najljepše i nezaboravne dane moga života, jer meni, tugjinu iz sjevernih strana, stvoriše pogled na pticiji svijet neslucene raznolikosti, a gotovo tropskog šara i krasote, jer mi dadoše prilike, da ugledam gdjekoju vrstu, koju živu još nigda ne vidjeli, da joj cujem glas, da joj vidim kretnje, da vidim kako gradi gnijezda i da joj upoznam cud i karakter. Svaki dan iznese novih krasota i cuda, svakim danom cinjaše mi se, kao da se obilje oblika, i individua toga pticijeg raja udilj množi, pa mi za to dvojinom žao bijaše, kad se za kratko vec vrijeme vidjeh prilikama prinužden ostaviti to mjesto. Kao preobražene gleda mi sada duša u spomeni one blažene casove, kada sam zadivljen i svaki put novim veseljem okom pratio streloviti lijet bijele ciope (Alpensegler), ili tromi hod bijele i žute caplje (Seiden und Rallenreiher), kada sam se naslagjivao bujnim a ipak nada sve nježnim šarom brjegulje (Bienenfresser), ili neopisivom ronilackom vještinom malog kalozera (Zwergscherbe), kada su pod južnim modrim nebom dolazili zmijoliki nizovi galica (Ibis), ili kad bi mi srebrnaste podobe velike bijele caplje (Edelreiher) i kašike (Lofielreiher) iz dna grudi izvabile usklik: Ala divote, biti ornitologom ! Vec putem od naše priproste gostionice u Dracevu do samog blata bilo je obicno dosta prilike diviti se raznim prirodnim krasotama, jer baš ovuda voljele su se bijele ciope i brjegulje naganjati visoko pod oblacima a u niskome trnju s obje strane ceste izvodila bi grmuša bjelobrka (Sylvia subalpina) svoju divnu pjesmu, pokazujuci pri tome za kratak tren šarolike svoje grudi, ili pak prosto se ljuljajuci navrh kinkavice, da se odmah za tim izgubi u gustom grmu, gdje bi je samo kadšto odalo micanje mladog još lišca. Tik do nje provodi jednostavna, ali prijatno našarana prdavica (Ohrensteinschmatzer) svoj veseli život, uspravljena pjeva svoju skromnu pjesmicu na hladnom jutarnjem zraku, osovi repic, zaleti se za kukcem, koji je ispred nje pretrkao, nekoliko puta se fino pokloni, pa onda karakteristicnim svojim lijetom odskakuce, da na drugom mjestu ponovi svoju prvašnju igru. Zabavljajuci se takim prizorima prispjesmo do Krupe, koja ondje odvodi vodu iz Hutovog blata, obrasle s obje strane gustom trnovitom šikarom. u Ondje su s malim, plitkim, lakim camcem (trupom) na nas vec cekala dva hercegovacka veslara, ozarena južnim hercegovackim suncem. Tiho, da ga i ne cuješ, omice se camac, ljuljajuci se na mirnoj površini vode. Kopnene i vodene kornjace suncaju se na obali, Coluber aesculapii namotale su se ukraj njih oko vrbove grane, a neka odlika bjelouške sa tri pruge pliva cudnovatom hitrinom i sikcuci uzdignute glavice po vodi. Šikaru oživljuju divlji golubovi i grlice, po vršikama sjede stršelji pocvrkaši (Grauammer) i crvenoperi svracak, a iz zelena skrovišta ori se zvonka pjesmica grmuše pjenice (Dorngrasmiicke) ili bujno cavrljanje trstenjaka cvrkutica (Teichrohrsanger). Pomalo mijenja se slika prijedjela; Krupa dobiva sve više mocvarast oblik, biva sve plica i razilazi se na mnoštvo plitkih rukava, koji oblijevaju nebrojena, sitom i rogozom obrasla mala ostrva. To je pravo zemljište za razlicite caplje, koje ovdje bez muke nalaze najobilatiju hranu. Svuda ih za to vidiš, kako se tromo tamo povlace ili pak na smiješan nacin ukoceno uspravljene ljencare i probavljaju, ali ipak, pri tome oštro i sumnjicavo motre okolinu. Tu su prije svega najljepše od sviju kao srebro bijele caplje s mekom, rašcijanom kitom; manje plašljive nego one pokazuju se po legjima narancasto zadahnute žute caplje (Rallenreiher), kojih svuda ima množina; modre i sive caplje ni jesu onako dragotne kao njihovi manji rogjaci, vec se u njih ružne i odurne strane capljine naravi jace isticu. Nada, da cu na Hutovom blatu naci naseobinu capalja u živoj djelatnosti, na žalost me je prevarila. Te, u gnijezdenju i onako cudljive ptice ove je godine u jednu ruku pomela u svemu zakašnjela priroda, a u drugu požar u rogozu i trski, što ga je potakla zlobna ruka, te neprestano hara, pa za to nijesu savijale gnijezda, dok sam ja ondje bio. Tu, gdje obale pokazuju cista, ilovasta i glibovita, biljem neobrasla mjesta, nailazimo na razlicite kovacice (Wasserlaufer), koji se ispred nas ugodnim zviždanjem uzdižu, elegantno mašuci krilima tik iznad vodene površine prelijetaju, pa svojim glasnim opominjanjem doskora i sve druge povodne ptice rasplaše i uzrujaju. Zastrašene sakriju se sada male i velike stioke i liske u rogozje, otkud im se samo još cuje dozivanje, tamam prava muzika za ovu neobicnu, divlju, samotnu mocvarnu pozornicu. Inace vlada prilicna tišina u trski, kojoj se po stapkama trstenjak drošcic (Rohrdrossel) cudnovatom brzinom gore dolje vere, cas po cas trubeci svoje „karra, karra, karra, karra, kit, kit, kit" na ražarenom suncem mocvarskom zraku, napunjenim nebrojenim najškodljivijim mijazmima. Mucno se camac provlaci kroz tijesne, silno isprepletene i krivudaste kanale megju visokom trskom, te se obradovasmo, kada se vodeni put opet stade širiti i blago zelenilo vrba ugodno prekide do dosade jednolicnu trsku, dok rogoz i šaš opet sve više uzimaju maha. Tu opet naigjosmo na dvije podobe iz pticijeg svijeta, karakteristicne za faunu ovih pokrajina, a radi svoga skrovitog života osobito zanimljive za prirodoznanca: krovaricu svilovku (Cettirohrsanger) i trstenjaka ševarica (Tamariskenrohrsanger). Pijev one prve, za koji A. plem. Homever sasvijem zgodno rece, da „usplamti", našem je uhu najljepša muzika, a onaj drugi je danas u ornitolog;! gotovo u modi, pa ga je za to svakom prilikom osobito vrijedno motriti. Sve više i više dolazimo sad u otvorenu vodu, gdje liske u velikim jatima izmegju širokih listova lekute (Teichrose) traže hranu, ali se vec prije nego što im se primakneš na puškomet, uzdignu i nespretnim leputanjem traže najbliži gustiš, da se u nj s