Mnogom od poštovanijeh citatelja bice zanimljiv naslov ovoga clancica. Znam po sebi, kad sam ga prvi put cuo lani od mojih prijatelja i znanaca u Jajcu, jedva sam cekao razjašnjenje njegovo, cekao sam na to kao ozebao sunca. Ime „Caraice" nije ništa drugo, nego ime jednog stanovitog i zanimljivog društva, koje se sastoji od samih muslimana koje svršava stanoviti posao u oci pravoslavnog božica. Taj se njihov obicaj sastoji u ovom: Kad bude u oci pravoslavnog božica, sastane se nekoliko muslomanskih mladica na jedno mjesto. Tu oni ugovore, gdje ce se sastati iza akšama, da svrše svoj posao. Cim veceraju, ide svaki na ureceno mjesto i tu se išcekivaju. Pošto se iskupe, onda oni izmegju se izaberu jednoga starješinu, koji ce upravljati društvom i koji ce ga i predvoditi. Ali ga oni ne zovu starješinom, nego mu kažu: „Did". (Zovu ga dakle imenom, kojim su bosanskohercegovacki patareni zvali svog vjerskog starješinu.) Did se napravi kao maškara, naime napravi bradu od vune ili kostrijeti, nagari lice ugljenom, obuce se u haljine, kakvih ni u koga nema — dotjera se upravo kao kakvo strašilo. — Za tim izaberu jednoga, koji ce biti uz „dida", a zovu ga „cura". Ovoga naprave upravo kao curu, obuku mu ženske dimije, jecermu, anteriju, opašu ga ženskijem pašom, metnu mu na glavu žensku kapu i prikriju ga jemenijom. To se društvo zove: „Caraice". Cim progje jedan sabat po akšamu i mrak se uhvati, caraice krenu sa svog mjesta, a na celu im „did" i „cura". Sad ti zagju od vrata do vrata muslomanskih kuca. Treba im doci na svaka vrata muslomanskih kuca u toj recimo mahali ili selu. Cim dogju na vrata, kucnu halkom i onda ih stane dreka dozivljuci kucnog sahibiju (kucegazdu) imenom njegovim, da im izigje na vrata i da im što udijeli. S pocetka mole sahibiju, da im što udijeli, a na koncu, ako im ne izigje i što god ne udijeli, pocnu psovati, grditi i ružiti, kako najgore može biti. Za to molenje i psovanje imadu posebne lekcije. Za molbu od prilike ovo su im rijeci: „Tzidi Hasano i udijeli nam što god; Bog ti udijelio, napredak ti u svacem bio i t. d. Ako im ne izigje kucegazda, onda stanu psovati. Prijatelji, koji su mi ovo pripovijedali ne htjedoše mi priopciti tu njihovu psovku, veleci mi, da je sramota. Sahibija kucni, cim cuje tu huku na svojim vratima, odmah zna, da su to „caraice" i brže bolje odleti na vrata pa im što udijeli, jer zna, ako im ne izigje i ako im što ne udijeli, da ce ga oni nastaviti psovati, pa voli, da u miru progje s njima. Neko im dade suhih šljiva, neko krušaka, jabuka, oraha, a neko opet i koju paru — ele moraš im nešto dati, ako hoceš da s mirom progješ s njima i da te ne nagrde psovanjem i teškim pogrdama. Jesu li caraice obišle svoje selo ili mahalu i došle na svaka vrata muslimanske kuce, onda se vracaju na svoje mjesto, odakle su pošle, a na celu im „did" i „cura", s punim zadovoljstvom, što su svršili svoj posao i nakupili milostinje. Tu opet posjedaju i megjusobno razdijele milostinju, što su je te veceri stekli. Pri dijeljenju milostinje u njih vlada potpuna jednakost, kao megju rogjenom bracom, niti ko traži više, niti se ko izmegju njih tuži na nepravednu razdiobu; oni to razdijele mirnim putem, kadija m ne treba. Jedino valja to istaknuti, da dadu malo više „didu" i „curi", nego drugom kojem clanu. Ovaj obicaj i danas postoji baš u Jajcu, u jednoj mahali na desnoj strani Vrbasa i u okolici jajackoj, a prije nekoliko godina, dok nije bilo prilicno izucenih hodža, taj se je obicaj svršavao u ^cijelom jajackom kotaru, kako u varoši, tako i u okolici............ Neki starci pripovijedaše mi, da živi i u Hercegovini u nekim selima taj obicaj, ali nije ni blizu onom u Jajcu. U Hercegovini zovu one koji hodaju pravoslavnog „ocice" U Hercegovini nema društva, nego samo jedan covjek ophodi selo i prosi milostinju. Nema ni u Hercegovini zamjere onom, koji hoda i ispsuje i izruži onog, koji mu nije ništa udijelio, kao što je to i u Jajcu. Ovdje sad dolazi pitanje, odakle i kako je taj obicaj došao? Po mom mnijenju ovaj je obicaj došao od patarena. To vrlo dobro znamo, a tako nam i tarih (povijest) kaže, da su patareni bili zakleti dušmani svim kršcanima, kako katolicima, tako i pravoslavnim. Oni su gledali svakako da cim bilo uvrijede kršcane osobito onda, kada je u patarena premoc bila. I s toga, što je kršcanima bila kao što je i danas najveca svetkovina božic, oni su htjeli, da ih s tim uvrijede doista i jest to uvreda za kršcane, jer na njihovu najvecu svetkovinu, na njihove oci, da tako što rade njihovi vjerski protivnici. Još kad to uzmemo u obzir, da su patareni, kad je Turska okupirala ove zemlje, prigrlili islam, a ovaj obicaj obavljaju danas samo muslomani, a ne kršcani jedni prama drugima, baš i to nam je vrlo dobar znak, da je potekao oci patarena, jer kroz toliko stoljeca, živuci zajedno muslomani i kršcani, morali bi poprimiti jedni od drugih taki obicaj, kao što su im i drugi obicaji skroz zajednicki. Sad dolazi na red drugo pitanje, naime zašto to muslomani rade u oci božica pravoslavnog, a ne katolickog? Za to, jerbo je onda, kad je Turska osvojila Bosnu i Hercegovinu, bilo puno više katolika, nego li hrišcana. Pošto je bilo puno katolika, naravna je stvar, da su, bili u oku patarenima i ovi im se nijesu smjeli rugati, nego su prešli na hrišcane, kojih je manjina bila i koji se nijesu smjeli protiviti, niti su možda smjeli ili nijesu umjeli tražiti zaštite svojoj vjeri od turske vlade onda, kad je ona posjela ove zemlje, ili je to, da Turska nije mogla nikako ukinuti taj obicaj izmegju novih muslomana, koji su nedavno bili patareni, pa makar se taj obicaj protivio islamu. Ja sam ovdje svoju rekao držeci na umu to, da ja nijesam od takvih, da ispitujem i iznagjem temelj ovakovim i slicnim obicajima.