Antikrstu (Antikristu) da je nešto, kako on hoce i kako bi njemu nalijezalo (išlo u prilog), on bi, koliko je to danas, ili koliko je evo na sad — ucinio, da bude strašni sud. Kod toga ne bi se puno ni namucio, jer zna, kad mu jednoc upali poso (za rukom poce), te sastavi jedno s drugim: suhu vodu i mokru vatru, da ce tada biti propast svijeta i sudnji dan. Za to ti on za tim cališi i nazori (oboje: nastoji) dan i noc, da to cim prije bude. Malo po malo sve bliže to bliže jedno drugom (suhu vodu i mokru vatru) dobližaje. I što on to više ,jedno drugom dobližaje i pribligžaje svijet je svakijem bogovitijem danom to gori i zlocestiji. Pred sudlji dan ne ce se moci od opacina i nevaljaština ni živjoti. Kako li bi to Antikrsto, da je na njegovu, objerucke i — tu li si dušo — ucinio, da bude cim prije sudnji dan. Ali hoce rogac! Ne more on drukcije nego mu je Bog naredio, kada i koliko i u koliko vremena more dobližiti tu vodu i tu vatru. Da ce ih jednoc dobližiti o tome ne može biti zbora, da ne ce. Bog mu je dao taku vlast, pa se uz božiju ne more. Kako je tako je. Što ice, doce. Samo to ne daj Bože, da bude na izgubljenje duše, pa neka i on (Antikrst) svoju provede. Ne ce ni njegova do vijeka, kolik što nije mogla nicija biti.