Tihaljina, ubavo seoce sa kojijeh 180 kuca rimokatolickijeh, leži na podnožju sela Ružica, udaljeno okolo cetiri sata od Posušja. Tihaljina pripada kotaru ljubuškom, a okružju mostarskom. Broji do 2000 duša. Njezini se žitelji bave jedino poljodjelstvom. Vecinom drže zemlju svoju, ali im je napram nahijskoj sa svijem neplodna, jer je kamenita i vrletna. Vode im izviru iz samijeh pecina; hrana im je posve jednostavna: kukuruzov hljeb, kupus, krumpir i mlijecna jela, premda bogatiji ubije po koje krme, vola, ili debela ovna zakolje. Uopce cuvaju se pica i ostalijeh zabluda. Taj je narod vrlo odan i poslušan starijoj vlati. On je od naravi mudroslov i pravnik, on ne ce da ga na sudu ko drugi zastupa. On se odijeva prostom, al vecinom domacom robom. Divna je tihaljinska okolica. Rijeka Jakšinica, što joj liže i natapa zemlju; miloglasno pjevanje slavuja; previjanje ševa, koje se na svojijem laganijem krilima u vis dižu; gugutanje grlica, koje tuda gnijezda savijaju; umilno skladanje ubavijeh sjenica i muha vica, modrokosa, žuna i inijeh pticica pjevacica; sunce, koje velicanstveno se iza planina promaljajuci, vesele zrake svoje prosipa po miloj i ako siromašnoj zemlji; svjetlost, koja te novijem slikama i carima svojijem" obaja; vrhovi okolnijeh planina; sve to, rekao bi, da ti govori: krasna li je i presretna ta naša bekija — taj najkrajnji kut naše kršne Hercegovine. Ubavo seoce Tihaljina ne samo da je znamenito mjesto radi svoje divne okolice, nego i zbog mnoštva ogromnijeh stecaka, što se nahode rasijani s lijeve i desne strane puta, koji vodi iz okolišnijeh sela u Ljubuško. Na nekijem vidi se latinski krst, ili krst sa dvije poprekace; na drugijem ima urezan covjek na konju sabljom u ruci; na nekijem polumjesec i sunce, a na jednom ima strijela na otponcu. Svaki putnik onuda prolazeci, zanesen njihovijem uspomenama, upire ljubopitne svoje oci istražujuci njihovu prošlost. Na desnoj strani rijeke „Nezdravice" nahode se na jednoj glavici razvaline, koje narod zove „Amkašovci". Glavica je istog imena, dosta je visoka i sitnom šumom obrasla. Gradina bila je dosta prostrana a imala je i predgragje, ali je ono danas sa svijem razvaljeno, te ništa od njega nema osim temeljnih zidina. Gradina je zidana krecom, u kome je bilo primješano sitno stucane dobro pecene opeke. Pojedine pregrade bile su ozidane sedrom. O spomenutoj gradini ne zna narod ništa pricati; samo kažu, da je stara. Spram gradine sjeveroistocno, a od puta uprav zapadno, nahode se dvije velike njive, koje narod zove „Crkvine". Pri dnu ovijeh njiva vidi se do 12 ogromnijeh stecaka, koje narod naziva „Grcko groblje". Pripovijedaju, da je kraj ovoga groblja bila crkva, a ispod crkve, gdje su sada njive i tihaljinsko vrelo, varoš. Kako brojem tako i ogromnom velicinom svojom padaju u oci posjetiocu i gromile tihaljinske. Ja sam ih nabrojio do 20. Narod ih zove gomilama. O postanju i svrsi njihovoj narodno predanje umije tek nešto da nam prica. Stanovnici onog sela spominju Grke kano zacetnike ovijeh gromila; drugi opet pricaju, da je u njima ukopan nekakav junak ili vladar. O postanju recenijeh gromila pricahu mi tamošnji žitelji ovu pricu: „U staro doba živjeli su u ovijem krajevima neki carobnici, koji su svojom opacinom i nevaljaštinom bili strašilo svijeta. Kad je sve to vec prevršilo mjeru te druge pomoci ne bijaše, diže se vas narod na njih, te gdje koga uhvatiše ondje ga i kamenjem zatrpaše. Navališe ogromne stijene na njih, da ne mognu više ustati. 1 od toga vremena bacio bi svak, prošavši kraj groba, po jedan kamen na njih, te tako postadoše ogromne gromile na grobovima carobnjaka". Trudio sam se, da saznam otkud dolazi ime rijecici i selu Tihaljini, no uz sve moje nastojanje, nije mi to pošlo za rukom. Zanimaše me i Milasovo jezero, koje leži u sredini sela, udaljeno od puta lf% sahata. Receno jezero stoji u svezi s ponorima Imotskog polja (u Dalmaciji). To se od tuda izvodi, što ono znatno naraste, kad se na Imotsko polje velike kiše izliju. To je lijepa tamnozelena pucina, koja se može uporediti s mnogim švajcarskim jezerima. Dugacko je do 30 met., a preko 40 met. široko. Obiluje krasnom pastrmom svake ruke. Trudio sam se, da mu izmjerim dubinu i uz moju najživlju želju nije mi pošlo za rukom da mu nagjem dno. Svakako mislim, da je duboko preko 10 met. Putnik, zanesen njegovom krasotom, divi se njegovoj velicanstvenoj uspomeni, koju je sama narav u njemu satvorila. O tome jezeru ima u narodu i ova prica: Bice tomu 90 godina, da Anica, žena Cvjetka Borasa, mrzeci svoga, covjeka odluci da ga se riješi, smaknuvši ga. Jednog jutra rekne mu: Mužu moj, nocas mi se u snu pokazao angjeo i rekao mi: „Hajde na Milasovo jezero, gdje ceš naci pusto blago". — No muž ne htje to ni da cuje. Drugo jutro rekne mu opet ona isto objavljenje, ali muž sve jednako ne ce da je sluša. Trece jutro napokon sva radosna i vesela pripovjedi mu isti san, na što se on polakomi i povjerova joj. Krenuše obojica k jezeru. Cvjetko se prevrgao puškom, a ona sustopice za njim. Kad prispješe jezeru, žena mu rece: „Gledaj ondje"; upre prstom u jedan kamen, koji se bio nanio nad ponorom. Uspenje se nesretni Cvjetko na taj kamen, te se sagne da gleda, gdje ona malo prije prstom pokazivaše. Nevjernica priskoci hitro i jednom ga rukom gurne, a s drugom mu odtrže pušku s ramena. I Cvjetko se strmoglavi u ponor. Srecom ne potone, no ga voda na površinu izbaci, te mu nekako za rukom pogje docepati se jedne žukve. Precu dno vati jem nacinom izvuce se do kamena, s kojeg ga nevjernica bijaše turila. Paklena žena vidjevši to, poboja se osvete, te stade da lupa nesretnoga muža puškom po rukama, ne bi li ga opet dolje oborila i tako mu glave došla. Ali Cvjetko, komu pri glavi bijaše i ne ocuti udarce, vec skupiv sve svoje sile, trgne sobom i spasi se. Nevjernica uplašena dade se tad u bjegstvo i ode sa svojijem preljubnikom, Dalmatincem, koji ju negdje cekaše. To grozno djelo drugi po svijetu razglasiše i sudu prijaviše, ali muž velikodušan odlucno stvar zanijeka i pokri.