Kako i od cega postaje oganj — ne umijem vam reci. Tomo kod naroda nijesam mogao uci u trag — bar za sada. Samo narod zove ognjem onu bolest, što se kod covjeka pojavljuje u vidu „puhica" po licu, a osobito kod male djece, te još sisaju. Puhice se kašnje uljesaju i covjek postane grdan. Imao sam priliku tu bolest potehnane gledatn, no ne cu vam je opisivati, jer bi trebao poduže mrciti. Samo cu vam kazati, kako so u narodu lijeci, t. j. kako se vadi oganj što narod rece. Razbolje se napršce kod moje tetke. Pošto okuša srecu kod dvojice ljecnika, a ne bi Fajde, onda ce žene na nju, da je to oganj. Treba ga vaditi. Treba otici Avdu ciganinu, pa ako bude oganj, on ce bezbeli znati. Elem je salete i ona potjera svoga muža, da okuša srecu i kod Avda; jer rekli su: Muka i nevola na svašta natjera!Njega i nju. Ode on Avdu, a Avdo mu naredi, da odmah donese: truda, komad zelene cohe, levet vrhova od kupine, kore od šipka (mogranja), komad lipova drveta i mladoga masla. S mukom se to nekako sastavi, te opet Avdu. Sad Avdo dokopa cekic i komad „hladna gvožda", a njemu da komadic truda". Gvožde nasloni na nakovanj, a njemu rece, da prama gvoždu drži trud. Jedva je Avdo dva puta žegnuo po gvoždu, a nešto kroza zube prošaptao, a ne lezi davole, pa od gvožda varnica: Frrc! i u trud, i zapali ga! Stade graja, moj brate, Zlatke — Avdove šceri: „A, blago, blago ! Oganj je, oganj ! Dijete ce ozdraviti!" U to se Avdo prodere: „Dajte mi brže jednu krnu!" a sve puše u trud. Zlatka donese novnovcat komad beza, govoreci: „Evo ti nove, Savka je naša!" — Avdo uze krpu i u nju zamota onaj trud, pa u šaku i na usta, te udri, puhaj i puhaj, dok se krpa zalampa. Onda on bržebolje onu krpu, pa na tenece. Na nju navali onu lipovinu (po što je najprije iscjepk'o) i koru od šipka i ono devet vrhova od kupine i onu zelenu cohu. To sve izgorje, a on skupi i u prah satrije. Prah sasu u cašu i mlado maslo, pa dobro izmiješa. Pošto vas taj saltanet provede, reci ce: „Evo ti ove caše, pa ceš zovnuti kakvu staru ženu, neka maloga u prvi sumrak perušinom od kokoši iod strehom namaže. Mazace niza stranu — ozgor dolje nek perušinom povlaci. Tako neka radi za tri veceri i uzdam se u Boga, da ce mu lakše biti!" Dijete su mazalp, kako je Avdo rekao. Dijete je izgledalo kao arapce. A i kako ne ce?! Mlado maslo i ugljen! Be jedva se moglo oprati: lice ranjavo, a u rane zašla garavina. No ipak umivajuci ga mlakom vodom i sapunom — rane su se gulile i opadale. Naskoro se rane zamire i svi su držali, da je to bio baš — oganj, jer se drukcije ne bi trud zapalio i rane zamirile. Ja sam govorio, da je pomoglo „mlado maslo", a ne Avdov cekic i garavina. Tako se eto izvija oganj u Gacku. Na kraju još, da vam kažem, kako imaju „dva ognja". Jedan je „drveni", a drugi „gvozdsni". Drveni je, kažu, teže izviti, a i bolji je; on je pravi oganj — prije se rane zamire. Drugi opet ne dadu, no da je bolji, a i teže ga je izviti — gvozdeni. No sad kako mu drago, ja beli ne znam koji je bolji i korisniji. Samo ce biti, kako mi treci rekoše, — da o tome zavisi: kakav je oganj na djetetu,, drveni ili gvozdeni! I pošljedno ce biti najpravije; jer svakome se ne da oganj izviti. Nekome se da drveni, a nekome gvozdeni. Na kome nije oganj, ne može mu se ni izviti, pa lupo dan, ha godinu. To mu je za paru. . . Drveni se oganj vadi iz mehka drveta — obicno lipova. Uzme se jedan štapic, pa se na oba kraja zašili. Vrhovi ee utaknu u tvrdo drvo i štap se osovi. Štap se kajišem omota, pa sad se za jedan, sad za drugi kraj poteže, ama brzo. Ako je biva oganj na bolesniku, vrhovi cs ee zapaliti, a inace: jok! Taj se ugljen tuce i s mladim maslom miješa, pa se dalje maže, kao i kod gvozdenog! Gore vam ispricah o ognju. No kod tog istog djeteta ne bijaše samo oganj. Još su njega i „oci" i „uši" boljele. Oganj se smirio i prošao, a pošljedna dva belaja ostadoše. To je muka i grdilo. Kad mu kroz glavu sijevne. ne mozke se u kuKi ostati od cike i placa. Jednog dana doce baba Sinca, pa razgovarajuci se i pitajuci o djetetu reci ce: „Savka — bbna! da ti nije ko u kuci bajao, dok si s tijem djetetom teška bila?!" Jes? Boga mi!" zaci ce Savka. Tu nastavi kazivati o nekakvoj zkeni, kako je nekomo Kruševicaninu (iz kotara trebinjskog) bajala, a i ona tu bila. Na to ce joj Sinca: „Vidiš ! ona je bezdušnica jedna u to dijete još u tebi precerala poganicu. Stalo je njoj bilo za te i za dijete! Neka ona nju iz onoga istjera, pa gdje bilo. Neka on ozdravi i njoj plati. To ti je, moja Savka! No znaš, šta ceš?! Uzeceš saramsaka (cesna, bijeloga luka) i zejtina, pa coš lijepo spremiti po kome na Stepen (niže Gacka) Milicevici (žena, te baje) neka ti obaje. Tim ceš ga mazati i u uši mu sipati, pa ceš vidjeti, da mu ništa drugo nije, moje mi duše!" Tako ti kog djeteta bijaše i „bajanje", što ga je jadno još u utrobi majcinoj dobilo, kad za ovaj coravi svijet i ne znadijaše. E, kukavno dijete!.. Bajanje sam u Trebpnju gledao, a najbolje baje „Spasoje Grkavac", seljak iz sela Grkavaca na sjeverozapadu od Trebinja. Isti je Spasoje i — „zduha", a njih je u Trebinju dosta. No kao da' je Spasoje najglavniji. O njemu bi imao mnogo pisati. Sada ne cu, no drugom. Isto tako ni o „bajanju", pošto je taj na]teži posao od svih praznovjerica u narodu. Bajanje je i najdivnije, pa covjek, koji gleda bajanje, mora da sumnja u neku „tajnu moc". Samo pomislite ono Frcanje suza i zijevanje !! . . To je dosta!