Megju Bošnjacima i Hercegovcima poznat je vec odavna ališ-feriš u pazariji s konjima. Je li kojem Bošnji konj hripljiv ili osipljivi li, gleda ga po svaki nacin uklepati Eri. Pa vidite, Ero ga rado kupuje, akoprem znade njegovu mahanu. Priznati valja, da se Bošnjo trudi iz petaijeh žila, ne bi li mu kakogod konja skentro (prodao) pod zdrava. Ne može li mu to poci za rukom on ce mu ga prodati pod sipljiva, kakav doista i jest, te Bošnji više ne valja ni za kakav posao. No Ero ga ipak kupi. Pomislice ko god: ta za što ce mu „Bog ga pošjeko" sipljiva kljusina, koja nema ništa drugo do cetiri košcurine. Treba mu. Da mu ne treba, ne bi ga ni kupovao. Makar se Eri i , prizivalo koješta, znade on bome svome petku post. Izlijecice i oporaviti on konja, da ce to biti konj i po. Ta njegova Hercegovina, osobito rakitski i duvanjski kraj prava je Madeira ili evropska Nizza, da oprostite, za konje. I doista najhripljivije kljuse tu se oporavi i okovelja (ozdravi), cemu najviše doprinaša paša i zrak. Ali po nepogrješnom iskustvu, koje ne može prevariti po njihovu (Bošnjinu i Erinu) tvrdom uvjerenju: ovako jednom ozdravljen konj ne smije natrag više u Bosnu, jer bi mu se opet sipnja povratila, nego ostaje u Hercegovini, dok sam sobom ne lipsa; ako ga kome mudri Ero prije ne prikaljtaci (proda, uturi) tako da ce se onaj, još ako je izvan Hercegovine pozadugo sjecati, kad je i kako je kupio od Ere rog za svijecu ili vraga u vreci.