Zimi 1888.—1889. išao sam uz pripomoc visokog c. i kr. ministarstva u Dalmaciju u tu narocitu svrhu, da razgledam Farlatijevu ostavštinu u kucnoj biblioteci grofova FanfognaGaragnina, pa da upotrijebim tamošnji historijski materijal, i što ga u opce nagjem u bibliotekama i arhivima Fanfogna i drugdje po Dalmaciji, narocito u koliko se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Što se ponajprije tice prve tacke, tako zvanih Farlatijevih spisa, priklopio sam kodeksu, koji sam oznacio pismenom A. jedno pismo Coletija, literarnog baštinika Farlatijevog od 17. novembra 1776., tadašnjemu (predzadnjem) nadbiskupu spljetskom, grofu Garagninu, gdje on te kodekse grofu prikazuje s tom primjedbom, da ih je našao, kad je prigodice pregledao Farlatijevu ostavštinu. Od recenog nadbiskupa prešla je ta ostavština na njegovu necakinju, zadnju potomku grofovskog plemena Garagnina, koja se udala za grofa Fanfognu u Zadru. Kad je ona god. 1873. umrla, prešla je, kako cijela ostavština Garagnina, tako i cijela biblioteka na sadašnje grofove FanfognaGaragnine. Farlatijevi kodeksi mogli bi se podijeliti na dvije hrpe: A. 1. „Spalatensia, Sibenicensia, Aemonensia, Arbensia, Chatarensia, Jadrensia, Corevrensia, Melitensia, Nonensia, Ragusina et Hungarica VII." Ovdje su ponajviše notarijalno ovjerovljeni prijepisi, rijetko originali povelja svake ruke, što ih je doticni prepisac poslao Riceputiju, ali bez ikakvog reda, u svemu dakle spisi, koji su piscu djela „Illvricum Sacrum" služili kao izvor. B. Kodeksi: 2. „Bosnensia, Delmitana et Cninensia VI." 3. „Salonitana ac Spalatensia sacra X." 4. „Traguriensia ecclesiastica et civilia." 5. „Pharansia et Sibenicensia III." 6. „Acta nonnullorum Sanctorum in Dalmatia V." 7. „Salonitana ac Spalatensia varia VIII." 8. „Episcopi Maccarschenses et Nonenses." 9. „Spalatensia IX." „Georgius I." (nadbiskup spljieteki). U ovim je kodeksima malim dijelom izvorni materijal, ali o svijem u naslovima naznacenim materijama ima fragmentarnih pokušaja, da im se u glavnim crtama prikaže povijest, historickih priloga na talijanskom jeziku, u svijem kodeksima od iste ruke, a onda pri okrajku naknadne bilješke naglim pismom, istovjetnim s gornjim, i onda u dodatku uz svijeh devet kodeksa bilješke, citati izvora uz pojedina fakta i godine, takogjer od iste ruke, izmiješano na latinskom i talijanskom jeziku. Dvanesti, Farlatijev ili Coletijev kodeks, koji nas direktno ne zanima, bavi se isusovackim pitanjem prošlog vijeka i o tome donosi nekoliko pisanih i štampanih rasprava. Sa svijem odvojeno od recenih rukopisa (odnosno štampanih komada) ima u Fanfogninoj biblioteci pod papirnim koricama bez natpisa svakojakih pisama, megju njima i o.riginal s. XIV. ili XV. (posljednji se tice trogirske mjesne povijesti); za tijem i jedna mala knjižica (rukopis) u kvartu: „Diverse notizie dello stato della Christianita ne' Regni della Bosna, di Servia e di Bulgaria. Raccolte da me Matteo Gondola, in occasione della mia Ambasceria alla Porta per 1' 1' Eccma Republica di Ragusa, anno ...." (godine nema). Po ovom zadnjem spisu, u kome se prepoznaje razgovijetni, pravilni tip Coletijeve ruke, pripadace i ova mala kolekcija velikoj zbirci Farlatija. Ako je sada ova zbirka u istinu ona, kojom se Farlati služio pišuci svoj Illvricum Sacrum, ko je onda pisac gore spomenutih priloga, i u kojem odnošaju stoje u opce ovi spisi prema Farlatijev oj golemoj radnji? U tom pogledu možemo nadovezati na uvod sveske I. Illir. Sacr.: Pod kraj XVII. vijeka bio je jedan mletacki Isusovac P. Philippo Riceputi u beckom bogoslovskom fakultetu na naukama. Baš u ovo vrijeme otvorilo se u beckom dvoru po velikim dogagjajima na istoku veliko polje njegovoj djelatnosti na politickom, a s tijem u svezi i na religijoznom polju na balkanskom poluostrvu. U isto vrijeme izvojevali su Mleci sretno neke vojne u Dalmaciji na kopnu, a na moru u grckom Aidiipelagu. Svi ti dogagjaji, koji su i papu (Inocenta XI.) veoma zanimali, probudili su u mladom o. Filipu misao, da u interesu katolicke crkve u balkanskim zemljama na talijanskom jeziku napiše veliko historicko djelo, koje bi obuhvatalo gragjansku i crkvenu povijest podrucja starog rimskog Ilirika, dakle u bitnosti južnih Slavena. Revni Isusovac poduhvati se u brzo raznih pripravnih radnja i uz razne preporuke proputova nekoliko puta svu mletacku Dalmaciju. Papi se ta zamisao veoma svidjela. On pozva Riceputija u Rim, te mu stavi na raspolaganje kurijalne arkive, biblioteke vatikana i propagande. Ali pošto o. Filip nije mogao da podnese groznicavo podneblje rimsko, preseli se s privolom papinom poslije dvije godine od prilike, u Padovu. Bice da je i signoriji bilo drago, da se to djelo piše u Padovi, pod njezinom narodnom i u drugu ruku strogo katolickom egidom. U Padovi i ostade sjedište redakcije osnovanog velikog djela, koje je trebalo da izagje u Mlecima, dakle i pod mletackom cenzurom u štampariji Riceputijevoj (S. Moise). Materijal je Riceputiju uz njegovo revno sabiranje tako narastao, kako se nije nadao. On umrije, a još ne bješe naštampan ni jedan tabak. S dozvolom i pod egidom Mletaka, nastavi djelo dojakošnji pomocnik Riceputijev zadnjih godina, P.Daniele Farlati iz reda Isusovaca. Neobicnoj revnosti toga muža valja nam zahvaliti, što je svijet ugledao poznati Illiricum Sacrum. Nego jedva što je preuzeo redakciju, bilo mu je jasno, da se po dojakošnjoj osnovi ne može nastaviti. Zadatak bude stegnut jedino na religijoznu stranu, t. j. na ilirsku crkvenu povijest. Djelo je bilo namijenjeno svemu katolickom svijetu, pa ga za to valjade napisati na latinski jezik. Sto se tice kriticne strane toga djela, to niti su Riceputi ni Farlati bili dorasli svome zadatku. Još više nego u Riceputija, istice se u Farlatija pretjerani nacin pisanja uz opširno i suhoparno prikazivanje i neprestano ponavljanje, te njihovi spisi ni u kom pravcu ne dostigoše klasicko djelo Lucija Trogiranina, koji je prigodom svog opcenja s Bolandistama prošao najbolju kriticku školu onog vremena. Samo golema prilježnost Riceputij