Prije više godina imao sa mu nekim mjestima srebrenickog kotara prilike, vidati u ženskinja cudnu nošnju na glavi, kake u Bosni i Hercegovini nigdje više nema, te je prilika, da je vezana za prastaru tradiciju i da je prije bila opcenitija, ali se je kasnije stegla na osatsko podrucje. U današnje vrijeme uzmice ona i ovdje pred novijim ukusom i ja u cijelom podrucju samo cetiri žene mogoh da nadem, koje prkoseci podrugivanju mlade generacije, zadržaše taj nešto neobicni nakit na glavi. Mnogim trudom i nagovaranjem pode mi za rukom, te nabavih jedan eksemplar te nošnje. Taj je nakit dosta komplicirano udešen, ali vec na prvi pogled primijetiš, da mu je glavni i za nas najzanimljiviji dio kapa, slicna poznatoj frigijskoj kapi. Ta je kapa opletena od osušenih lanenih peteljki, dok je savinuti vršak od gužve osušenog struka bosioka savijen. Da li se ova pošljednja biljka upotrebljuje zbog svog mirisa ili iz drugog razloga, ne mogoh saznati, ma da se svuda na isti nacin prireduje. Po ovom dijelu stekla je ta kapa ocevidno danas obicajno ime „roga". Zacudni dojam, što bi ga samo takom kapom pokrivena ženska glava izvela, ublažuje se kao ruka debelom, od marama usukanom i zagasitom tkaninom obavijenom gužvom, koja na oblik luka zaokružuje celo, slika 2. Oko te gužve namotava se jedan dio naprijed pocešljanph vlasi, pa time nastaje gorostasan šinjon. Drugi je sastojak od prilike 10 cm širok, 40 cm dug crven trak, koji na svakom kraju ima vezivom od gmiza ukusno ukrašen listak, s koga se spuštaju rese od crvene svile ili pamuka, slika 3. U sredini je trak tako razrezan, da se može navuci nasavinuti kapin šiljak, a kitnjasti mu krajevi vise preko gužve i preko ramena, i time sva ta podoba izlazi kicena. Povrh te kape prebaci se jednostavna, samo ponešto izvezena, a kadšto i novcem ukrašena marama, te se bašlijama tako pribode, da se pod maramom vidi oblik kape, slika 4. Taj cudni nakit time biva još zanimljnviji, što mu postanje moramo prenijeti u predslovjensko doba, te na drevnim slikama možemo da uhodimo tragove svim elementima od kojih je sastavljen. Kapa je nošnja, za koju u prvo vrijeme nijesu znali ni Turci ni Rimljani, i kojom su se i u kasnije doba služili samo za rdava vremena i na putu. U Aziji nasuprot bila je tako obicajna, da se na grckim vazama i škulpturama vazda vidi kao karakteristika Azijata. Ne može se reci, dokle je bila rasprostrta frigijska kapa. Od Grka je uzeše kako Trojanci, n. pr. Paris, Anhiz, Ganimed, tako i tracki pjevac Orfej pa i sam Mitras, kome je domovina bila Persija i Persijanci uopce. I nijesu tu kapu nosili samo muškarci, jer u drevno doba nalazimo i ženske podobe pokrivene frigijskom kapom, tako narocito Amazonke Medeu i Helenu, koja je na jednom etrušcanskom ogledalu prikazana s frigijskom kapom, pa se time rodena Grkinja prikazuje kao naturalizovana Azijatka. U drevno doba vidimo dakle najprije u Maloj Aziji pralik jedne nošnje, koju danas sretamo u sjevernom kraju Balkanskog poluostrva. Namece nam se po tome pitanje: imamo li tu pred sobom predaju iz predrimskog doba ili puki slucaj, po kome je nošnja, obicajna u drevno doba, sama po sebi iznikla u Bosni? Prije svega možemo pitati, da li su predrimski žitelji Balkanskog poluostrva bili u takim odnošajima prama Maloazijadanima, da su od njih mogli prihvatiti tu karakteristicnu nošnju? Možemo u tome podsjetiti na Strabona, koji je više primjera jednakih mjesnih imena našao u Troadi i u Traciji, i koji Frižane izrijekom naziva trackim plemenom. Srodnost izmedu Tracana i maloazijatskih Frižana tvrdili su u ostalom i drugi klasicki pisci, te kod Herodota nalazimo zabilježenu bajku iz Macedonije, po kojoj su Frižani nekoc kao susjedi Macedonaca bili naseljeni naBalkanskom poluostrvu, te se odavle preselili u Malu Aziju. Po Licaninu Ksantu, koji se je kao roden Maloazijacanin povodio za domacom tradicijom, iselili su se oni poslije trojanskog rata, a po Kononu (kod Focija) 90 godina prije toga rata. Po Herodotu bila je Ematija središte evropskofrigijske države. I u samo istoricko doba nalazimo još Frižane u Evropi: to su tracki Brižani, na koje je Mardonije naišao u svojoj vojni (Herodot, VI., 45, Stef. Viz., Plin., IV, 8). Po zvuku je Brižanin a Frižanin ista rijec. Ne treba nam se dakle cuditi, kad u Meziji nademo Mižane, u Panoniji Peonjane, plemena, koja se spominju i uz maloazijatske Frižane. Možemo dakle za stalno uzeti, da je medu stanovnicima Balkanskog poluostrva i medu Frižanima u etnickom pogledu bila srodnost, pri cemu je za naše pitanje svejedno, da li nam ishodište toj srodnosti valja tražiti s ove ili s one strane Dardanela. Za nas je dosta ako smo kulturnoistoricku svezu izmecu frigijske kape u Maloj Aziji i u sjevernim stranama Balkanskog poluostrva uopce ucinili vjerovatnom. Da je slicna kapa obicajna bila u tome podrucju u rimsko doba, to vidimo na figurama Dacana, koji su na Trajanovom stupu vecinom prikazani s tom kapom, v. sliku 5. Na slikarijama po grckim vazama nalazimo frigijsku kapu dekorativnim dodacima svakojako iskicenu. Kad po njoj vidimo nabore, onda možemo suditi, da je oko postave od jarine namotana bila marama. U mnogim prigodama vidimo u te kape onaj dio, koji dolazi na zatiljak produžen, pa se spušta niz ruke i ramena. I ovdje cemo se istini više približiti, ako pomislimo na prebacenu maramu, nego da je kapa i produžak nad zatiljkom bio od jednog komada jarine. Osobito bogato iskicena kapa bila je kidaris, u koje trakovi, što se po stranama spuštaju, sjecaju na osaticki nakit 5 pridanoj; ovdje škici prikazan je Orfej po slici na jednoj vazi s kidarom, slika 6. Zanimljiv spomenik, koji se ovdje može isporediti, jeste t. zv. Darijela vaza u Napulju, gdje je frigijska kapa i kidaris razlicito iskicena. Iz same Bosne možemo kao interesantan objekat za isporedivanje navesti od olova ljevenu glavicu, koja je god. 1892. iskopana iz rimskih razvalina kod Stoca, slika 7. Ta je glavica najprije pokrivena kapom po frigijskom nacinu, a za tim nad celom ima polukružnu guž