U Bosni vrlo su uobicajena familijarna sijela, na koja se iskuplja staro i mlado, pa se, svako na svoj nacin zabavlja; stariji sjede i razgovaraju uz findžan mrke kafe — a cesto i uz cašicu dobre „šljive", zavijajuci se u oblake dima iz crvenijeh lula na dugackim kamišima. Pa kad koji izdimi svoju lulu, vikne ili namigne onome preko sobe: „Daj der mi „taka-tuk!" Onaj od onud gurne cibukom taka-tuk, te odleti preko cilima u drugo coše sobe, i tek se onda posvjedoci njegovo ime, jer onaj zbilja ucini lulom taka-tuk, a dogorjela koka ispane. Mladež opet cereta i razgaljiva se pjesmom, pruža u kolu noge od dnevnog sjedenja pa cefencima (ili djevojke nad cerdefom i za stanom) i vježba se u okretnosti, doskocljivosti i brzini jezika u raznijem igrama, pošalicama i t. d. Nema skoro veceri cijelijeh mesojeda, a da nije u cijoj kuci sijelo. Danas kod Sime, sutra kod Jove i t. d. Tih sijela ipak sve to više nestaje po vecim gradovima, no održavaju se rado po manjim varošicama, a narocito po selima. Iznijecu ovdje jednu narodnu igru, koju sam po sijelima vidao. Zovu je uvijek kako sam je i ja na celu oznacio: Trgovci - (dželepcije). Cetvorica od sijeldžija iskradu se iz sobe, te se u kuhinji ili na kom drugom skrovitom mjestu namaškare (maskiraju) ovako: Jedan obuce kakvo gunjce ili curdiju s postavom na izvrat. Preko toga se opaše kakvom droljom, a za taj pojas zadije 2 komada drveta mjesto noža i puške. Oko glave zavije kakav turban, a medu gornje i donje zube sjekutice zadije komadic drveta da ne može zuba sklopiti pri razgovoru. Eto tako namaškaren prikazivace „trgovca", dželepciju, a druga dvojica omotaju samo turbane oko glave, ostalo im odijelo ostane nepromijenjeno. Onaj cetvrti stane pred sobna vrata i cuva da iz sobe za vrijeme igre niko ne može izici, a prva trojica udu u sobu. Medu tim je jedan od sijeldžija odreden za kucnjeg domacina, koji ce docekati trgovce. Ušavši u sobu ona trojica, zapocinje igra ovako: Trgovac: Selam aleikum! (Pomoz' Bog!) Domacin: Adeikim-u selam! (Bog ti pomogao!) Hoš deldim, safaš geldim, aga! (Dobro došao) Trgovac: Hoš bulduk, rajo! (Bolje našao!) Domacin: Hair-alah, aga? (Koje dobro?) Trgovac: Hair-maš-alah! (Dobro je, hvala Bogu.) Domacin: Otur, aga! (Sjedi.) Trgovac: (sjeda na ponudenu mu stolicu, ali se prevali, jer stolica nema jedne noge, pa onda brže skoci, bijesan, lupajuc nogama o zemlju): Hej more, rajo, ti mene hoceš da ureziliš! (Rasrden se goropadi lupa nogama o zemlju, zalijece se na domacina da ga udari, maša se za pojas oružja i t. d.) Domacin: Afedersum (oprosti), dragi aga, molim te sabur (strpi se), aga, sad ce doci druga stolica. (Donesu drugu stolicu, trgovac se umiri i sjedne, ali još hmka i otpiruje.Ljutito na nos.) Trgovac: (po dužoj pocivci: Pa more, imali maala (stoke)? Domacin: Ima, aga, ima. (Pokazujuci na sijeldžije:) Eto vidiš, što je Bog dao. Trgovac: (obilazi, pa pipa iza vrata, stisne gdjekog pojace, da i zajauce, cipne za uho i t. d.): Ovo june podebelo, ovo mršavo, ovo cudljivo (i t. d.). Domacin: Vidi, dragi aga, vidi,dobro obici; maal je to, da ga nema u našem selu, sve sami hranjenici, a hvala Bogu, pred ocima je; šta l' ti hvaliti, šta l' kuditi. Trgovac: Pa pošto s glave na glavu cuture(prosjecno), ama caskom, a ne duljimo? Domacin: (pruža trgovcu ruku, a ovaj prima): De, lijepi aga, ama reci cu ti, biva trgovacki, od jednu; po po cese s glave na glavu. (Nastaje pogadanje. Drmaju rukama, ali ne puštaju se. Trgovac ponudi nešto, pa digne domacinovu ruku i tresne njom. Domacin popusti nešto od cijene, pa i on digne tako trgovcevu ruku i tresne, dok se najposlije pogode.) Trgovac: E, hairli da Bog da! (Sretno!) De, da ti platim. (Potegne kesu s koje kakvim Džidžama: staklom, pucadima i dr., te prebroji ko bajagi i daje domacinu.) Domacin (primiv pare): Bericat ver si, aga! (Da ti je unosno, da ti se namnoži!) Neka je s hairom. (Sretno!) Trgovac: Alah binj bericat ver si! (Bog ti uhiljadio!) Sad ona dvojica pomažu domacinu i trgovcu izgurati jednog po jednog od sijeldžija na polje, vicuci: Dagmu mu jašare! (Žig mu! Biljeg mu udari!) Onaj momak na polju, jašar, pripravio vec u sudu razmucene cadi, pa zamoci pacavru (krpetinu) i, kako vele, dagmalajše svakog, koga izguraju, t. j. plesne ga po celu onom mokrom pacavrom. Ovi poslije ulaze u sobu, ne znajuci da su „ogareni“ i tada tek nastaje pravi smijeh. Onda se „dagmalajsani“ povlace na polje, te se umivaju i brišu. U pošljednje doba poceli su se vodom dagmajlisavati i tu naravno otpada onaj komicni završetak igre. Zavjesa pada, - rekao bi dramaturg, a ja bi imao volju, da još nešto nadovežem: Ovaka sijela kao što je spomenuo u prošlogodišnjem „Glasniku bos.-herceg. muzeja: poštovani gosp. Laza Kostic, ai gosp. V. Kondic u Javoru, prestaju, gube se kod nas, a ne bi baš trebalo. Ali se time sve omalo takoder gube narodne igre, koje se izvode na takim sijelima. S toga ce svaki prijatelj našeg naroda dobro uciniti, ako na vrijeme pobilježi i u „Glasniku“ našeg muzeja objavi ovece narodne glume i igre. NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.