Ovo se može reci i jednostavno – književna kritika u Crnoj Gori ne postoji. Godinama je jedini covjek koji je sustavno pratio crnogorsku produkciju, i u dnevnoj i periodicnoj štampi pisao o njoj, bio Borislav Jovanovic. Potom se na sceni pojavio i Vlatko Simunovic. Uprkos njihovim hvale vrijednim naporima, time crnogorska književna kritika nije (iznova) konstituisana. U Monitoru, nedjeljniku u kojem radim, godinama pokušavamo naci covjeka koji bi za nas pisao književnu kritiku. Treba li reci – potraga je to bez uspijeha. Slicna je stvar i sa ostalim medijima. Hocu reci: postoji prostor za nedostajucu književnu kritiku. No nje ipak nema. I nema. Mlade spisateljice i spisatelji najhrabrija su grupa ljudi u Crnoj Gori. Na mogucu primjedbu da hrabrost nije estetski kriterij, te da bi se, kada govorimo o književnosti, uputno bilo zadržati na govoru o estetskom, dodacu da oni svoje tekstove pišu doslovce uprkos ništavilu. Da, kao likovi iz romanticnih storija, kao poljska konjica na gvozdene tenkove, jurišaju ravno na ništavilo. A to je, osim što je hrabro, još i – lijepo. Ništavilo je, pak, crnogorska književna scena. Mladim ljudima koji u izdavacku kucu gdje radim kao urednik donose rukopise prvih knjiga, nastojim precizno objasniti što znaci objaviti knjigu u Crnoj Gori. Znaci: objaviti je u malom tiražu. Dio tiraža distribuirati u pet ili šest knjižara, koliko u Crnoj Gori postoji. Znaci predati knjigu publici koja teško da može manje mariti za knjigu – tu, ili bilo koju drugu. Koja teško da može manje mariti za duh i sve što on može poroditi. Znaci, još, ostatak tiraža podijeliti prijateljima, koji katkada mare za nas, ali rijetko kad i za našu književnost. Znaci jedan ili dva kratka prikaza u novinama. U Crnoj Gori ima nekoliko izdavaca. I isto toliko knjižara. Ali književnih kriticara, kao sam nec napomenuo, imamo svega dvojicu. Ili sada vec samo jednog, bojim se. Moja generacija pisala je o knjigama. Nevolja je bila u tome što smo svi bili bliski prijatelji. Brzo smo odustali od toga – od književne kritike, ne od prijateljstva. Jer, jedini nacin da neko napiše kompetentan tekst o vašoj knjizi bio je da to napiše vaš prijatelj. Ostalo su bili gremlini koje je proizvodio Filozofski fakultet u Nikšicu – bica mozga ispranog pravoslavljem i nacionalizmom, koji su kao kakva ideološka policija pretraživali tekstove tražeci u njima trag anti-srpstva i anti-pravoslavlja, a potom ispisivali tekstove koji su markirali uljeza i neprijatelja, kao krik i upereni kažiprst u Invasion of the Bodysnatchers. U meduvremenu smo, ipak, te gremline protjerali iz književnosti, izvršili smo neku vrstu genocida nad kretenima, i dio medijskog prostora i casopisne produkcije zauvijek zatvorili za njih. Ali stvar je u suštini ostala ista. Da bi vaš tekst bio adekvatno vrjednovan, morate ga iznijeti izvan Crne Gore. To, prosto, mora procitati neko izvan te male i autisticne zajednice. Otud su za crnogorske autore/ice objaviti van Crne Gore stvar od najvece važnosti. Pozicija ovih ljudi koji pišu poeziju i prozu slicna je poziciji covjeka koji na pustom ostrvu ispisuje svoju ispovijest, a potom bocu sa tim tekstom spušta u more. Sve je unutra: sve je u nadi da ce pismo ipak pronaci citaoca. Pa ipak, uprkos svemu tome (ili baš zbog svega toga), u Crnoj Gori danas se piše dobra književnost. Jer za to, za valjano pisanje, nije nam potrebno ništa oko nas. Pisac sa Menhetna nije više pisac od onoga sa Golanske visoravni. Pisati u Parizu ne znaci pisati bolje nego u Šavniku. To je, napokon, jedna od ljepota književnosti, jedna od stvari zbog kojih pišemo – nijedna od društvenih nepravdi ne važi u prostoru teksta. On ih, tekst, sve poništava – preimucstva bogatstva i porijekla u tekstu ne znace ništa. Sve je to nebitno za jedino bitno pitanje: pišete li dobro ili pišete loše.