Književnokriticku praksu u interliterarnoj bosanskohercegovackoj zajednici na prelazu stoljeca obilježava potpuna destrukcija tekuce i epistemološki preobražaj akademske kritike. Tekuca kritika, previše zavisna od politickih magazina, dnevnih listova i casopisa, našla se na udaru ideoloških fantazmi, suviše jake ideologizacije bosanskohercegovackog društva i orijentiranosti magazina i dnevnih listova na podilažanje kic ukusu široke citalacke publike. Svodeci na minimum prostor za književnu kritiku, printani i elektronski mediji u BiH su se orijentirali na zabavne sadržaje, deintelektualizirali novinarski diskurs i na koncu proizveli buku i bijes u polemickom prostoru uvukavši kulturne radnike u pesudoideološke polemicke sporove. Upravo stoga su magazini i dnevne politicke novine minimizirale zanacaj kulture za proizvodnju društvene svijesti, a otvorile prostor estradizaciji za koju novinske redakcije, ocito, pretpostavljaju da ce privuci pažnju citalaca. Takva orijentiranost novinskih i elektronskih medija na tržište imala je za rezultat potpuni pad razine medijskih sadržaja. A izravna ideologizacija medija uništila je analiticnost i istraživacke koncepte novinarskog diskursa, da bi na koncu tendencija posvemašnje estradizacije otvorila prostor za ideologiju ekonomskog totalitarizma koja prijeti da sebi podjarmi sve kulturne sadržaje i uništi sve forme tzv. visoke kulture. Pozicija dnevne kritike u BiH otud je višestruko zanimljiv fenomen. Na njenom ukidanju se, zapravo, izravno dokazuju tranzicijski ideološki trendovi, odnos mocnika na vlasti i kulturnih praksi, nastojanje ideoloških sistema da podjarme ukupnost društva sebi i, na koncu, opci pad kulturne razine bosanskohercegovackog tranzicijskog, postapokalipticnog društva u kojem je kultura izložena udaru dvostrukog totalitarizma – ideološko nacionalistickog i ekonomskog. Dok ekonomski totalitarizam u svojoj površnosti proizilazi iz tranzicijskog kapitalizma i njegove prljave i okrutne faze prvobitne akumulacije finansijske moci, ideologija nacionalizma radi na reinstaliranju devetnaestovjekovnog obrasca kulture nacionalnog romantizma, zamjenjujuci postmoderni horizont nekropoetike neoromanticarskom nekrofilijom izgradenoj na uvjerenju da se u dalekoj prošlosti krije autenticni nacionalni duh velikih i casnih predaka i nacionalni identitet neuprljan tzv. komunistickim oblicima kulture. Upravo se tu i otkriva strah ideoloških mocnika na vlasti da ce kritika ukazati na disidentski sadržaj književnosti, na onaj uzavreli otpor književnosti vladajucim totalitarnim politickim i konceptima etnickih identiteta u BiH, te da ce kriticki diskurs otvoriti prostor za rekonceptualiziranje bosanskohercegovackih nacionalnih kultura i politika identiteta. Kritika, dakle, placa cijenu ideoloških nakana da podjarme ukupnu društvenu praksu svojim mracnim ciljevima, a u kulturu se pokušava instalirati onaj njen model koji na bazi ideologije estetskog utopizma insistira na tzv. univerzalnim esencijama i tobožnjoj bezinteresnosti književnosti za nakaradno i tragicno lice društva. Plašeci se disidentskog potencijala kritike, ideologija ne dozvoljava uzdrmavanje postojecih nacionalnih simbolickih imaginarija i modela indvidualnih i kolektivnih identifikacija sa njima. Zato se i može reci da je kriza dnevne kritike proizvedena koliko djelovanjem ideologija isto toliko i krizom u kulturnim praksama. Nastojanje vladajucih bosanskohercegovackih nacionalistickih ideologija da se književnost shvati iskljucivo kao rad nacionalnog duha za posljedicu ima pokušaj da se ukine svaki oblik propitivanja postojecih poredaka vrijednosti i izbrišu iz nacionalnog pamcenja svi disidentski sadržaji. Kritika, stoga, ne može proizvesti nizove interpretativnih zajednica, niti, pak, može arihivirati proizvode kulture, pa bi eventualni pogled iz perspektive neizvjesne bosanskohercegovacke buducnosti ukazao na poraznu cinjenicu da svaki buduci istraživac sadašnjih kulturnih praksi nece biti u mogucnosti da ih rekonstruira. Upravo to ukidanje kritike kao baze za formiranje kulturnog sjecanja, a pogotovu alternativnog, disidentskog prokazuje nakanu ideologije da utopijski u nekom bližem ili dalekom sutra konstruira idealne potomke sadašnjih nacionalnih oceva u cije glave je usaden model devetnaestovjekovnog, romanticarskog kulturnog uma. Ustvari, ukidanjem kritickog diskursa ideolozi nacionalne kulture pokušavaju odigrati performativ stalnog obnavljavanja faze njenog pocetnog formiranja i stalne sakralizacije epski shvacene nacionalne tradicije. Istodobno s tim, na kulturnoj sceni se pokušava zadržati model kritike kao servisa pišcevog ukupnog opusa, svakog konkretnog djela i sujetom napumpanog spisateljskog ega, te shvatanje prema kojemu je kriticar nerealizirani pisac. Kritika se tako nastoji instalirati na društvenom horizontu kao ponižavajuca disciplina, bez obzira na epistemološki lom koji je obilježio prošlo stoljece na bazi teorijskih teza o smrti autora, tj. autoru kao diskurzivnom proizvodu i diskurzivnom proizvodacu, te citatelju koji svojom interpretacijom omogucuje pluralnost kulturnih praksi. Umjesto takve pluralnosti kulturnih praksi i pluralizma interpretativnih zajednica, na kulturnoj sceni u BiH instalirane su tri nacionalisticki postulirane mega interpretativne zajednice koje na bazi pseudokritickih stavova nastoje uspostaviti poredak nacionalnih klasika. Otud se cesto u javnom prostoru mogu cuti isprazne fraze prema kojima je neki, u pravilu ideološki podoban pisac, postao našim najvecim živim pjesnikom, romansijerom, pripovjedacem, dakle, samim uzorom nacionalnog duha. Tako autor ostaje glavni junak književnokriticke i ideološke naracije, baš kako je to slucaj u tradicionalnoj, nacionalnoj književnoj povijesti. Kada bi se, pak, pokušalo modelski analizirati rudimentarne oblike tekuce književne kritike, onda bi u prvi plan došao zakljucak da ona, uz zaista rijetke izuzetke, nije odmakla od tradicionalnog modela impresionizma. Pri tom, jasno je da kriti