1. Ovo je istinita prica, što znaci da može poceti odakle bilo – cak i od grckog kralja Aleksandra koji je umro od ujeda jednog majmunceta – jer niko ne može kazati odakle pocinje život. U mladosti, kad bismo zasjeli u klubu “Svjetlosti” da pijemo i opanjkavamo vlast kako bi Radovan imao šta dojavljivati policiji, Stevan Tontic nas je cesto zapitkivao: “Kako ono pocinje bugarski jezik?” Moja prica, znaci, koristi se, ne bez prava, jednom od privilegija iz meducarstva gdje se golim okom ne razabira dokle se pruža život a odakle krece Šeherezada. Pocni, dakle, svejedno odakle, jer niko ne može ispasti iz svijeta. 2. “Benžamen ne misli ništa u svojoj glavi. Zato je rdav. Benžamen est come bandera“, s visine obrazlaže Azur koji se malocas vratio iz škole. Nadira, naravno, nije propustila priliku da ga narezili: ne smije tako pricati o svom drugu iz vrtica. Ispostavlja se, medutim, da je Azur samo citirao uciteljicu: tako mali, a vec postmodernist! Koji trenutak docnije, otkrivam da Azur umije biti i filosof: “Gdje sam bio kad me nije bilo?” – pita Nadiru za trpezarijskim stolom, a sanjalacki podupro podbradak desnim dlanom. 3. Azur je roden u Amienu, glavnom gradu francuske pokrajine Pikardije, koji leži na rijeci Somi, 120 kilometara sjeverno od Pariza. Ovo sam prepisao iz Krležine enciklopedije, ne zato što mi se omaklo, jer živu robu svašta se hoce omaci, vec iz skromnosti: ko sam to ja da bih se mogao oholiti neprepisivanjem? Ako cemo pošteno, Azur je zasad Francuz, te nije cudo što njihov jezik govori mnogo bolje nego naš, cije rijeci izgovara ukoso, pa im se akcenat, kao niz strmu ravan, skotrlja na posljednji slog, stoga ispadnu nakrivljene unazad, prema prošlosti, ka vremenima prije nego što se u našem jeziku dogodilo, niko ne zna zašto, prenošenje akcenta za jedan slog prema pocetku rijeci. 4. Azur još nema pet godina, što pored ostalog znaci da je besmrtan. Pošto njegovo bice još nema ni pocetka ni kraja u vremenu, vrlo mu je zagonetno: gdje se krio prije nego je došao na ovaj svijet? Besmrtnici, kako je poznato, vole postavljati pitanja na koja, najcešce, nema odgovora, zato mu Nadira kaže: “Prvo pojedi supu”. Roditelji uvijek tako: ili te grde po službenoj dužnosti kad svisoka govoriš o drugovima iz zabavišta, ili, kad ne znaju odgovor na tvoja pitanja, prelaze na naredbe, kojima žele prikriti svoju neobaviještenost. “Ako budeš jeo, brzo ceš imati pet godina”, dodaje Nadira, da ublaži zapovijest, ili da je preobrazi u koristan savjet: supa od krompira krije carobnu moc da ubrza djecje vrijeme koje najcešce stoji, a i kad se umilostivi da se pokrene, ide sporije nego daždevnjaci. Odrasli, oni koji se ne stide priznati da su nekad bili djeca, pamte da su, na primjer, ljetnji raspusti znali trajati stoljecima. “A ti koliko imaš godina?”, pita Azur Nadiru. “Trideset pet.” “Onda si ti sve pojela”, zakljucuje Azur, kome je poredenje glavno, možda jedino orude saznanja, zato bi mogao biti dodatno optužen i da je pjesnik. “Jeste, sve sam pojela”, kaže Nadira koja mi se žalila da je u Amijenu stalno umorna. U Bosni je radila cak i više, ali je ovdje uvijek iscrpljena. A nema gdje da napuni baterije. Takav prikljucak u Francuskoj ne postoji. Ili, možda, ne može da baterije zamijeni, jer takve se ovdje ne proizvode? 5. Nakon rucka, dok spiker na radiju govori o kozmetickoj firmi Avon iz Njujorka, koja uljepšava žene vec sto osamanaest godina, Azur u crtanki pravi sunce koje meni lici na crvenog pauka, a otac ga pita: «Šta ste danas radili u školi?” “Ne znam, nisam dobro vidio”. “Zašto nisi dobro vidio?» “Zato što nemam djeda. Svi imaju djeda, samo ja ne”. Pomisao na nemanje djeda opet ga je rastužila, a tuga u djetetu umije narasti toliko da mu zacas zakloni cijeli svijet – eto zašto Azur cesto ne vidi ni šta se zbiva u školi. Nedavno, Žana koji ne lici na Žana nego na Žaka, Azur je pitao: hoce li da mu bude djed? “Naravno da nece”, rekla je Nadira, “ti imaš svog djeda”. “A zašto nije ovdje?» “Zato što je u Sarajevu”. Azur je u Žana, koji je pljunuti Žak Prever, tužno pogledao i zacutao: kad se pomene Sarajevo, nema dalje pitanja. Jednom je Azur na televiziji gledao emisiju o Ruandi: ”Ono je tamo gdje je Sarajevo”. “Nije Sarajevo. Zašto kažeš da je Sarajevo?” – pita ga otac.“Pa tamo se puca”, kaže Azur, uvjeren da se svako mjesto gdje se puca mora zvati Sarajevo. Tamo, u Sarajevu, ima njegovog djeda po ocu. Tako mu rekli. Ali Azur bi se vrlo teško složio da ga ima, jer kako ce te biti ako Sarajevu ne prestaje pucati Radovanova artiljerija. I uopšte, za drugu djecu, rijeci djed, baba, tetka, stric znace nešto puno. I posve opipljivo. A za Azura jok: dok stoji medu malim Francuzima, cuje kako u tim rijecima zvoni praznina koja te izvodi van djecjeg vrtica. Pa i van svijeta, možda. 6. Onda je proradio moj cir na dvanaestopalacnom crijevu. Pozvan sam u Amien, na književni festival Leitura furiosa, da u razgovoru s bosanskim izbjeglicama nadem štof od koga cu, za dvadeset i cetiri sata – tacnije: do sjutra ujutru – skrojiti pricu koja ce, u sljedeca dvadeset i cetiri sata, biti prevedena na francuski i potom procitana na književnoj veceri. Takva su pravila festivala. Ali, tek što sam poceo pricu o Azuru, dobih jake bolove u stomaku, jer sam noc prije pio bordo, zato sad kružim po hotelskoj sobi s trbuhom u šakama, a zaboravio da od kuce ponesem lijekove. Zastajem pred ogledalom, na licu mi se umijesilo stotinu nabora, kao na caršafu pod covjekom koji pati od nesanice, i odjednom shvatih: eto, ni svoj vlastiti život, kao ni one osobe koje su gluve a druželjubljive, nikad mi nije bilo lako, i sve mi je teže, podnijeti. Pio sam vino iz caše s nogom tankom i dugackom kao u rode, cak sam se u neka doba osjetio spremnim da rodi dodam i rit iz vojvodanske ravnice, jednolicne kao guslanje. U dane opsade Sarajeva, jedan fr