Dvije bambusove grancice smjestila sam na uzglavlje bracnog kreveta. Jedna je prilicno odrvenjela u prozirnoj vazi s vodom, mada i sad obilato daje listove i izdanke. Druga je i dalje boemski razbarušena. Obje prebrzo rastu, bez obzira na to što ih rasadujemo po cijelom stanu i poklanjamo svakom tko naide. Kad smo se vratili sa godišnjeg, grcevito su protegle žilice i žedno korijenje prema nedostižnoj tecnosti na dnu vaze, hraneci se nevidljivim kapljicama. Zarazan je taj ludi optimizam! Njihove tanke grane bi te, cini se, mogle zagrliti da su dovoljno duge. Jako volim razgranatost. Zato kroz prozor rado gledam krošnju nekog visokog stabla. Ovdje, u Sarajevu, uz nas je stari hrast. Ljeti, u Brelama, imam ’svoje’ stablo. Mediteranski bor. Vjetar ga godinama svijao na plaži, pa mu se jedna grana oslonila na tlo, da se tako odmori, primiri, e da bi na kraju pustila i korijenje. Najdraže mi je da ispod tog stabla-ponornice ležim na sitnom šljunku, sa nogama odignutim od zemlje i oslonjenim na njegove drvene, izbrazdane, pore, osjecajuci kako se sve giba pod tabanima, od zemlje prema zemlji. Iole dobar stolar složit ce se da drvece diše cak i kad ga posjeku i pretvore u hrastov parket, borov ormar ili vrata od javora. Kao celjade buja na toplini, a koci se i smanjuje od zime. Zato mi se cini da je orahova polica (sa nogama od brijestovog drveta) u našoj trpezariji idealno narucje vinskim bocama. Obojila sam je u svijetlo zeleno, i poredala minijaturne saksije sa cvijecem po njoj. Pošto od rata naovamo nemam baštu, goste pozivam u taj naš bonsai vrt. Vinske boce se ne vide, do njih se dolazi otvaranjem bucnih vratanaca. Škripe ili cvrkucu pri otvaranju, ovisno o raspoloženju i gostima. Sve ostalo se nudi pogledu. Jabuke, limun, mrkve, paprike... dio su hranjive ikebane na daskama od punog drveta, sve dok ne udu u jelovnik. Sutradan je nova konstelacija voca i povrca. Možda i vina. Naravno, tu je i svježe cvijece, najcešce ruže svih boja, ali i neizbježne grane bambusa. Samo im dajte dovoljno vode, i bambusice ce listati do iznemoglosti. Naravno, ovdje ih nije bilo u ono vrijeme bez vode i stabala. U vrijeme nepokretnih liftova i otkljucanih vrata, kad su u neboderu komšije pušile caj, u nedostatku cigareta. ’Gdje ti živiš?’ upitao me prijatelj, pjesnik, kad sam njemu i njegovima tih dana donijela buket poljskog cvijeca. ’Cvijece! Apsurd mocvarnih vremena’, zakljucio je i ubrzo zdimio u neku drugu vegetaciju. Ipak, na gradskim pijacama se ’92. i ’93. cinilo da ljudi pretjerano prodaju i kupuju cvijece. Cak i ono zapušteno, livadsko, gradsko. I sama bih kupovala. Kad vec nisam mogla da uzgajam, željela sam da ljudima oko sebe priuštim nešto lisnato, živo. Neka me upamte bar po tome ako... Uostalom, i moja prva susjeda se zvala Cveta. E, nezgodno ime za to doba! Posebno što se rimovalo sa deminutivom pežorativa za pripadnike njenog naroda, kako bi kulturno rek’o moj suprug Benjo, lingvist. Ni on ni ja nismo vjerovali da je Cveta takva. Štaviše, cesto sam kod nje dolazila da kuvam rižu. Sjedinila nas je neizljeciva bol, kao i olakšanje, što su nas djeca, nakon godinu dana rata, ostavila i otišla u Ameriku. - Šta li radi moj Jasmin? - pokazivala sam Cveti stare sinovljeve slike. Blijedo lice, uvijek pomalo zamišljeno, brižno, sa dubokom borom na celu. Onom mojom. Tamna, tatina kosa... – Toliko lici na Benju i mene, ali je nekako sav svoj ...presamostalan! Cveta se smiješila, neumorno ložeci pec na drva. Njen muž Mahir je, kao i uvijek, citao novine i knjige na seciji, nakon cega bi ih cesto ubacivao u pec, da razgori vatru. Prestar za vojsku, ustajao bi samo kad je trebalo otici do kupatila ili po drva. Za razliku od nas, znao se snaci za drva. Ni s kim nije zborio iako mu je kuca tih dana bila puna svijeta. Dolazili su mnogi iz naše zgrade, pa i oni koji su Cveti nadijevali nadimke. Poput mene kuvali su rižu, caj, kavu, ili sušili kosu poslije pranja. Sve dok se, nakon zaglušujuceg praska stakala i dva tupa udarca u noseci zid, veci dio Cvetinog privremenog stana nije pretvorio u krhotine i pepeo. Slagala je veš u spavacoj sobi kad je cula podmukao, težak, udarac u zid trpezarije i vrisnula: - Mahireee! Izlazi! Prikovan strahom za seciju, Mahir bi tako zauvijek nastavio da piskavi ženin glas nije osjetio u donjem dijelu želuca. Izletio je u hodnik, ne docekavši trecu granatu koja je razorila sve osim peci. Nije prošlo petnaest minuta, a ljudi su nagrnuli da vide. I ja sa njima, dakako. Jedna, dvije, tri granate. Znalo se odranije, poslije trece više nece... Valjda! Izmiješani glasovi, žamor: Je li tenkovska ili ona iz haubice? Odakle je poslata i je li narucena? Da nije Cveta sama...? Ma, ne...zašto bi sebe... Jedna djevojcica je primijetila: - Dobro je da nisu uništili pec. Ne bismo imali na cemu da kuhamo. Predsjednik Kucnog savjeta Zgrade, koji je na humanitarnoj hrani uspio sacuvati gojaznost, zakljucio je: - Vala, sadaka te spasila, Cvijeto! To što ste ti i Mahir sa svima dijelili pec. - Baš vas briga, ovo ionako nije vaš stan - pokušavao je netko utješiti nesretnike koji su stigli sa opustošene Grbavice. Pec na drva su kupili na pijaci. To im je bio sav imetak. Cveta je jezikom oblizivala suze dok su Mahira uvodili u kola hitne pomoci. Nije izgledao povrijeden, ali se stalno držao za glavu. - Evo nama drva za loženje - uzviknu neka ambrozija od covjeka, posmatrajuci potpuno izvaljeni prozorski okvir. - Samo, ovaj stan više se ne može ugrijati. Olabavljena daska sa raspuknutog ormara stropoštala se na pod, kraj Cvetinih nogu, a da ona nije ni trepnula. Zurila je u prazninu, preostalu od prozora, i nebo pretvoreno u ogromne beonjace, bez zjenica. - Majko mila, gdje ja živim!? - prošaputala je. Grmljavina je nadjacala minuli pljusak granata. - Taman se riješimo jednog, eto ti drugog. Sjaši Ratko, uzjaši sveti Ilija! Zagrlila sam je. Njena golema