Gospodin gimnazijalni profesor u Sarajevu Emilijan Lilek, priopcio je u prvoj knjizi „Glasnika zemaljskog muzeja" od 1893.: „Vagjenje žive vatre u Bosni i Hercegovini". U trecoj knjizi istog „Glasnika" imade clanak od gatackog ucitelja gosp. Stevana R. Delica pod naslovom: „Kako se oganj vadi". Oba pomenuta gospodina opisali su, kako se taj narodni lijek priregjuje, te nam je to gospodin Lilek i u slici objavio. Na isti nacin, kao što nam slika 1. u clanku gosp. Lileka prikazuje, i ja sam gledao u Mostaru i u Gacku da se izvija oganj, s toga o nacinu izvijanja ne cu dalje da govorim. Tako isto gledao sam vagjenje živoga ognja iz gvožgja, kao što ga gosp. Lilek opisuje. Ugljenje za lijek upotrebljava se onako kao što gosp. Delic piše. Ja cu samo da razjasnim onu tacku, gdje gosp. Delic veli: „Kako i od cega postaje oganj — ne umijem vi reci. Tome kod naroda nijesam mogao uci u trag — bar za sad." Da je gosp. Delic upitao najprvu svoju komšinicu, Kosnu, majku Laka Kekica ili Ilinku Bjeloglavovu, ili ma koju ostariju ženu iz sela, svaka bi mu to umjela reci. Po svoj prilici, ako je gospodin Delic raspitivao, raspitivao je po varoškinjama u Metokiji, ali pošto je ta varošica na novo naseljena, to su i varoškinje doseljenice vecinom iz Mostara, Foce i Trebinja, te valjda s tog, i nije ni mogao uljeci u trag od cega postaje oganj. Ovo napomenuh s toga, da na to upozorim gosp. Delica — inace vrijednog skupljaca naših narodnih umotvorina, — kao i ostalu gospodu skupljace u Bosni i Hercegovini. Uvijek je bolje narodne umotvorine, a osobito umotvorine ove vrste, kupiti po seoskim kolibicama, nego po varoškim kucama i cardacima; jer su se na selu vjernije ocuvale. O postanju ognja, ili bolje reci onih ranica po celjadetu, a narocito po djeci, narod veli ovo: I. Ako trudna žena vidi gdje požar, to jest da gori kuca, zgrada, pojata ili planina, pojavice se na onome njenome djetetu makar kad oganj. II. Ako trudna žena jede vukojedine ili zmijojedine (meso od hajvanceta, naklanog od vuka ili zmije), pojavice se i tako ranice, koje je teško raspoznati od ognja. Narodna mašta toliko daleko ide te veli: „Ako se ne pojavi, dok je dijete živo, pojavice mu se na kostima u grobu". To isto veli i za ospice. Nacin lijecenja. Tek u krajnjoj se nuždi izvija drveni oganj i vadi gvozdeni, a prije se pokušaju ovi lijekovi. Žena trudna, kada gdje ugleda požar, nakupi od onoga zgarišta ugljena pa ostavi u sanduk. Ako se na onom djetetu, sa kojim je pri požaru trudna bila, pojave ranice, stuce se ovo ugljenje i pomiješa s mladijem maslom te se maže na onaj nacin, kao što gosp. Delic opisuje. Ako ovaj lijek ne pomogne, a ranice idu u duboko, tad vele da je „vukojedina" ili „zmijojedina". Za vukojedinu ili zmijojedinu traže kost od hajvanceta, naklanog od vuka ili zmije. Ova se kost dobro zgori, stuce u prašak, pomiješa sa mladim maslom i maže dijete. Ako vec ni ovaj lijek ne pomaže, onda se izvija drveni oganj ili vadi gvozdeni. Gospodin Lilek na kraju svoga clancica veli, da se živa vatra cuva i prodaje, a Ja sam opet cuo, da treba za svaki slucaj oganj na baška vaditi, i namijenuti za ono celjade, komu se vadi.