U davna vremena vladaše Palestinom neka bolest, koja haraše nesmiljeno po jahudinskom narodu. Ostatak odluci da se bijegom spasi od te pošasti. Zbilja napusti jahudinski narod svoja pradjedovska ognjišta i pogje tražiti novu postojbinu, gdje ga ne ce više nikakva bolest ništiti i gdje ce se moci mirno razvijati. Ali što je covjeku sugjeno, to mora da premetne preko glave; druge mu nije. Od toga se izbjeci ne može, pa gdje bio, da bio. Na jednom Jahudije u putu nagje neki vruci vjetar i svi, staro i mlado, muško i žensko tu na putu ispuste dušu. Ležali tude više dana. Neki peigamber putujuci onuda, naigje na silne lešine i vidje da to mora biti iskorjenjen nekakav cijeli narod. Sažali mu se, digne ruke i stane moliti Boga, da taj narod ponovo oživi. Ne postoja dugo, puhne studeni vjetric sa planine i cijeli jahudinski narod, koji tude hotijaše istrunuti, oživi, ali mu ipak osta na licu znak mrtvacki: bljedilo ili bajatost da se vidi, što je sugjeno, da se ispod toga izbjeci ne može.