Poslije smrti cara Manojla Komnena (1143.—1180.) odlanu za sva vremena balkanskim Slovjenima od vizantijske sile. Manojlo bijaše pošljedni car, koji pokuša da sve balkanske zemlje ucini svojim provincijama. S njim zajedno pade i zadnja sjajna zvijezda s vizantijskog neba. Istocnom carstvu za ledjima diže se pomladena bugarska država. U samo njegovo srce uvuce se neprirodno novo latinsko carstvo (1204.—1261.). Na njegovim razvalinama bijaše opet obnovljena grcka država, ali tako slaba, da je srpski car Dušan vec namjeravao sjesti na carigradski prijesto. Naša je namjera da rasvijetlimo stanje balkanskog poluostrva na osvitku XIII. vijeka, i u svezi s ovijem i odnošaj pape Inocenta III. prema balkanskim Slovjenima. To je bez sumnje najzanimljiviji momenat u historiji cjelokupnog Balkana. To je bio momenat preporoda i nicanja država na Balkanu pod mocnom egidom i zaštitom velikog pape Inocenta III., koji sjede na papinski prijesto 1198. godine, upravo onda, kad sami vizantijski carevi pomogoše Latinima Vizant oboriti. Balkansko se poluostrvo tada u državnom i vjerskom pogledu sa svijem preobrazilo. Pocnimo sa istokom Balkana, da taj preobražaj rasvijetlimo. A. Bugarska. Pocetkom X. vijeka pade Carigrad i car rimski na koljena pred bugarskim carem Simeonom (893.—927.), najsilnijim i najvecim vladarem, što se ikada rodi iz južnog Slovjenstva. U Simeonovoj ruci ležaše velika buducnost balkanskih Slovjena, ali je on mirno ispusti iz ruku, i što bijaše u onom prevažnom casu izgubljeno, ne povrati se više. Simeon postavlja temelj grckoslovjenskom carstvu na ruševinama monarkije Konstantina Velikoga, a Vasilije II. (976.—1025.) otimlje državu njegovim slabim našljednicima, te bugarsko carstvo pade pod vizantijsko gospodstvo (1018.—1019. godine). Bugari, premda podložni, ne bijahu ipak nikada odani istocnom carstvu; ali istom onda, kad im vec bijaše dozlogrdilo isisavanje vizantijsko, digoše se listom na oružje i svrgoše 167-godišnji jaram s vrata. Kolovodje ustanka bijahu braca Ivan i Petar Asjen, kojima pode za rukom, da ponove bugarsko carstvo (godine 1185.—1186.) Ivan se proglasi odmah carem „Bugara i Grka", te ucini i u crkvenom pogledu svoju državu samostalnom. Za crkvenog poglavara postavi on zagorskog arhiepiskopa, nadbiskupa Vasilja. Car Ivan I., obnovitelj drugog bugarskog carstva i utemeljitelj nove loze bugarskih careva, Asjenovica, nije dugo uživao svoju srecu, jer ga poslije devetgodišnje slavne i junacke vladavine (god. 1196.) ubi u njegovu dvorcu u Trnovu neki Ivanko. Vladavinu preuzeše njegova braca Petar i Kalojan. Petar brzo uguši bunu, koju su bile podigle Ivankove pristaše. Ote im Trnovo, podjarmi cijelu Meziju, te se i on proglasi carem „Bugara i Grka". Petrova se dobrocudnost nije Bugarima dopadala, te ga vec god. 1197. ubi neki njegov zemljak. Na bugarskom prijestolju ostade tada sam hrabri i lukavi Kalojan (1197.—1207.), ljuti dušmanin grcki. On bijaše izvrstan, ali i veoma okrutan vojskovoda i lukav državnik, te se nije žacao, da i crkvenoreligiozne prilike upotrijebi u svoje politickodržavne svrhe. On se ne brine za Bogumile, a veže prijateljstvo s rimskim papom, samo da ga ovaj prizna samostalnim vladarem. I Bugarska je morala sada opet na novo zauzeti svoj položaj medju ostalim evropskim narodima. Obicaji vremena i narodna cast zahtijevahu crkveni blagoslov i priznanje nove dinastije i vladavine, i to od mocnije crkvene i državne vlasti. Premda se bugarsko carstvo ponavljalo, a nije se s nova zamecalo, to se ipak nije smjelo iznevjeriti starim obicajima kršcanske Evrope, jer su tada, kao što i sada, vrlo važni bili medunarodni odnošaji. Kojim nacinom da postigne Bugarska to izvanjsko formalno priznanje? Ta Bugarska se krvavi s Vizantom od istoka i juga, od sjevera provaljuje u nju galicki knez Roman, a ugarski joj se kralj grozi od sjeverozapada. U takom položaju bila je Bugarska bezuvjetno prisiljena i upucena jedino na poglavicu katolicke crkve, rimskoga papu; jer bez njegove privole nije bio niko priznan pravim kraljem. Vrlo je teško reci, kao što i sam Uspenskij priznaje, otkuda je ucinjen prvi korak: iz Trnova ili iz Rima. Sigurno je pak, da je Kalojanu crkvenovjersko stanje poslužilo u politicnodržavnu svrhu, i da je rimokatolickoj crkvi bugarski položaj pružio lijepu priliku, da pokuša povratiti u svoj ovcinjak „šizmatijski narod", i da tim carigradskom patrijarhatu, koga vec od IX. vijeka poprijeko gledaše, vrati šilo za ognjilo. Upravo tada, kao što rekosmo, bijaše sio na papinsku stolicu Inocent III. On je dušom i tijelom želio i nastojao, da opet sjedini istok sa zapadom i da sabere sve narode pod svoje okrilje. Car Kalojan, držec grcku državu za najveceg neprijatelja bugarskog naroda i prijestola, zametnu godine 1199. ili 1200. usred ratne buke i vojenih pogibelji dogovor s rimskom stolicom. Oko nove godine 1200. posla papa k bugarskom vladaru (nobili viro) Kalojanu svoga poslanika, grckog natpopa Dominika, iz Brundisija, te mu predloži, da stupi s Rimom u tješnji savez. Inocent izvodi dapace i njegov rod od rimskog pokolenja, buduc je Kalojan imao pod svojom vlašcu Rumunje balkanskog poluostrva, koji se dakako dice, da su potomci Rimljana. Papa je Dominika uopce za to poslao, da razabere, da li je upravo vrijedno zapocinjati naumljeni posao oko sjedinjenja crkava. Za sada nazivlje papa cara Kalojana samo „nobilis vir". Poslanik dodje u Bugarsku istom druge godine, a Kalojan, zabavljen ratom i uredjivanjem svoje države, odgovori papi tek 27. novembra godine 1202. Car pisa papi: kako su vec njegova braca Ivan i Petar htjeli doci s njime u doticaj, ali im je bilo na putu mnogo neprijatelja, kao Madjarn, Grci i drugi. On sam da je takodjer namjeravao više puta od godine 1197. da pošalje k njemu poslanike s pismom, ali mu to još ne podje za rukom. Car hvali dragom Bogu, što ga je podsjetio tobože na rod i domovinu. On zatraži od pape odmah krunu i carski naslov, a za uzdarje obecaje mu, da ce u svem slušati želje apostolske rimske stolice. Inocent je vec una