Lubanje, koje se niže opisuju, potjecu iz gromila u kotaru rogatickom, u jugoistocnoj Bosni, koje su pod upravom muzejskog pristava Franje Fiale brižno raskopane. Cijeli onaj kraj, gdje ih ima, naziva se radi jednostavnosti „Glasinac", ma da ovo krševito polje, koje se oko 950 m morske visine prostire istocno od Sarajeva podno istocnog pristranka Romanije planine (1600 m morske visine), od Podromanije u istocnom pravcu siže samo do Kule i Ivanpolja, i ma da od niže spomenutih mjesta samo obuhvata Citluke, Potpecine i Mlagj, dok se ga Borovsko hvata na jugoistoku, Vrlazije, Rudine i Rusanovici na jugozapadu. Gromile su obicno u višc manje gusto prikupljenim nekropolama zgrnute oko nasutih gradina; imaju oblik krnjastog cunja (visina 0*3—4 m) s eliptickim ili okruglim temeljem (preinjer vecinom od 3 m do 15 m), a sastoje te gromile — što se potpuno podudara sa krševitim karakterom onog kraja — od lomljenog i prikupljenog kamena s nešto primiješane zemlje. U njima su sahranjeni kosturi ili mrtvacka paljevina, a katkada su se našla i oba nacina sahranjivanja u jednom te istom grobu; pokojnici obicno leže na samorodom, golom tlu. Kad Fiala u svojim raspravama jednako govori o gradinama, po njjegovu sudu utvrdama, onda bih ja htio istaknuti, da još danas u krševitim krajevima, koji su meni poznati, postoji obicaj, da se obragjivane površine, — koje su, prema karakteru krša, vecinom okruglaste ili elipticne, kadšto i posve malene, — ili i cijeli posjed koga vlasnika zemlje ogragjiva na suho nasutim kamenitim ogradama, što po vapnencu, koji na suncu pobijeli, onakom kraju daje cudno, neobicno oblicje. Najbliža je stoga pomisao, da oni stari nasuti bedemi cesto nijesu drugo, nego i oni današnji, naime megje za obragjivano zemljište, bilo da se oznaci stanovito necije vlasništvo, bilo radi zaštite od stoke na pašnjacima od smetova ili bure, koja bi pošljednja bez te obrane možda raznijela ono malo suhe zemlje. Pa se i jedva pomisliti može, da bi se na takom malenom prostoru podigla tolika množina utvrda, vec ako bi se barem svaka porodica ogradila kiklopskim zidom; uz to ove suhozidine vec po svojoj neznatnoj visini ne bi bile dovoljna obrana od dušmanskih strijela. Na žalost su ostanci kostura vazda u jadnom stanju; teretom kamenja zdrobljene su sve vece kosti. Izvagjeni ostanci kostura veoma su prhki, pa tek pošto budu neko vrijeme na zraku, opet otvrdnu — lubanje se tek opet moraju sastaviti od pojedinih komadica, pa se tako mogu dobiti samo nekoje glavne mjere; a licne kosti obicno su tako zdrobljene, da se ne mogu sastaviti, niti se po njima dado razabrati oblik lica. Ovdje cemo iznijeti pojedine lubanje po nahodištima i oznakama gromila po brojnom redu priklopljene tabele. I. Lubanje iz Citluka, sela na jugoistocnom kraju Glasinackog polja opcine glasinacke. Jedna lubanja iz elipticke gromile 1. sa šest u njoj sahranjenih lešina (od koje lubanja potjece, nije na žalost naznaceno). U toj se gromili nagjoše: potkoljenica, jabucica sa štita od bronca, više dvosjeklih željeznih bojnih sjekira, jedan dvorezi, kratki mac, jedna oštrica od željeznog bodeža, dva krnjasta uskolista koplja i ulomci jedne željezne konjske žvalice; nadalje jedno veliko emaljno i jantarevo zrno, jedna grcka pozlacena broncana zdjelica, broncane grivne, jedan srebrni prsten, mnogo pupcastih malih broncanih dugmeta s ušicama, šuplji krstici od bronca, narukvica od srebra, jedan mali bakreni novac, valjda iz Konstantinske perijode, cetiri oveca, željezna narebrena kopljana šiljka, dva srebrna, pomicava naušnjaka i šljepocnjaka i jedna rimska broncana fibula sa šarnijerima. Lubanja br. 1. Muž oko 50 godina. Velika, dugacka lubanja tankih kosti bez lica, podine i dijelova desne strane. Gore: Dug oval, svi švovi veoma jasno rašljasto nazubljeni. Celo široko, šljepoocnice ravne, zatiljak znatno izbocen. Otraga: Okruglasta; potiljak (Hinterhauptschuppe) posve gladak, a mišicni greben na njem (Muskelleisten skoro se i ne raspoznaje, oblika je peterouglasta, ponešto svedena. Dolje: Na široko zaobljena. Po strani: Duguljasta; celo gotovo okomito, slabo zaobljeno, s razgovijetnini obrvnim hikom (arcus supraciliares), tjeme lagano opada, zatiljak po malo sveden, sisasti nadrastci (Warzenfortsatze) veliki. Vilica slaba, kutnjaci u ravnom pravcu veoma izbrušeni. Sedam lubanja iz gromile 2., takogjer elipticki temelj sa sedam lešina, glava okrenuta na sjeveroistok; prilozi: trbušasto ilovasto sugje s jednom rucicom, ornamentirano stranom nareckanim, stranom paralelnim, horizontalnim linijama, jedan velik željezni nož, jedan željezni šiljak od sulice, dvije željezne halke, jedna broncana toka, jedna srebrna bocka i jedan probušen brus. Lubanja br. 2. Muž. oko 40 godina. Velik. tanak, ekstreman dolibokefal bez podine, lica i dijelova strane. Gore: Veoma uzak, dug oval; švovi tjemena i celne kosti su na rijetko i krupno nazubljeni a lambdasti šav je fino i na gusto nazubljen; celo veoma usko, šljepoocnice ravne, zatiljak ravan. Otraga: Uska, visoka, okruglasta; potiljak (Hinterbanptschuppe) vrlo velik, ravan, finim na gusto nazubljenim šavom, 25 m iznad gornjeg mišicnog prutka (linea musculi superior), kojem se jedva raspoznaje trag, razdijeljen u potpunu interparietalnu kost. Temelj joj mjeri trakom po površini 125 mm, šestarom 108mm, lijevi krak 88 mm (površinom) i 81 mm (šestarom), desni krak 85 mm (površinom) i 83mm (šestarom), visina u sredini od šva na tjemenu pocevši 55m (površinom) i 54 mm (šestarom). Iznutra se interparietalni sastavak prostire 16 mm iznad taberositas occip. interna. Po strani: Duga i visoka; celo naklonjeno, malo zaobljeno, a ima jak arcus supraviliares (obrvni luk); tjeme ponešto, zatiljak slabo sveden, sisasti nadrastak osrednje velicine. Ostanci vilice pokazuju vilicu osrednje velicine s izbrušenim vec zubima. Lubanja br. 3. Muž. Dolihoketal osrednje velicine, tanak, bez podine, donjeg dijela zatioka, desne šljepoocnice i lica. Gore: Duguljast oval; šav veoma gust i fino nazubljen, šav na celu je otvoren