Godine 1889. i 1890. nadoše se ornitolozi u ne malom cudu, kada je pošlo za rukom utvrditi, da ona krunasta ševa, koja se je u zimi god. 1889./90. u velikoj množini pojavila kod Spljeta i Livna, nije ona opce poznata vrsta sa sjevera staroga svijeta, nego da je to slabo poznata Otocorys penicillata sa Kavkaza. Od onda pokojni nadšumar Gešvind mislio je vec onda, da se ta prikladna i ljepušna ptica i ljeti nahodi po bosanskim planinama, pa da onuda i gnijezdi. Tek godine 1892. pode mi za rukom dokazima to utvrditi, pošto sam u društvu pomocnog preparatora Santariusa 0. penicilata vidio na najvišim grebenima Vrana nedaleko od bosansko-hercegovacke mede s poletarcima krajem juna, a pojedine eksemplare 18. augusta naprema ovome mjestu na Cvrsnici planini, te na oba mjesta prikupio i konzervirao više primjera. Tecajem vremena poci ce stalno za rukom, utvrditi je još i u drugim planinama kao gnjezdaricu, ma da se, kako se cini, mnogih (tako na pr. bosanskog centralnog planinskog sklopa) posve kloni. Pošto sam ja medutim dokazao, da je 0. penicillata upravo karakterna ptica viših planina Bugarske, te je pace našao po najvišim vrhovima grckih planina (Kiona i Koraks), to se cini, da je ta ptica po balkanskom poluostrvu veoma rasprostranjena, pa joj ja za to dajem ime balkanska krunasta ševa. Kako mi se baš kaže, gospodin dr. Rajhenov je u februarskoj sjednici njemackog ornitološkog društva u Berlinu tu krunastu ševu oznacio kao sub-species, smatrajuci po meni istaknuta obilježja i slike glava mužjaka i ženke, onda jaja, dovoljnima, da joj dade novo ime Otocory penicillata balcanica. Ja sam nijesam se usudio to uciniti, pošto mi je sa Kavkaza premalo materijala za isporedivanje bilo pri ruci, i pošto mi se cini, da se tamošnja krunasta ševa uopce premalo poznaje. Do 27. januara t. g. bio sam uvjeren, da je u Bosni vec 1882. balkanska krunasta ševa prvi put ubijena, ali ne prepoznana, pošto je u januaru recene god. gospodin Bišof nedaleko Sarajeva (vila Cengic) iz jata od nekojih 20 komada ubio cetiri do pet ptica, koje je onda gospodin barun Šiling oznacio krunastim ševama, ali, koliko ja znam, na žalost nijesu konzervirane. Danas opet moram da o tome sumnjam, jer gotovo na istom mjestu, na vojnickom vježbalištu nedaleko nekadašnje Cengica vile ubio je 27. januara 1895. gosp. K. Jakš, vracajuci se sa bezuspješna lova, jednim metkom cetiri ptice, koje mu udariše u oci, te ih je srecom izrucio muzeju, gdje sam ih odmah prepoznao kao tipicne Otocorys alpestris — sjeverne krunaste ševe. Nadajuci se, da cu stici još više tih rijetkih gosti, odoh 28. januara u Sarajevsko polje, ali ništa te ruke ne nadoh. 29. januara bio je pomocni preparator Santarius pri velikoj mecavi bolje srece, jer je u 9 sati prije podne vidio tri komada, koji mu nad glavom preletješe, i koje je dobro raspoznao. Motrio je pravac, kojim su mu se u snijegu gubile iz oka, do sela Blažuja, pa me je onda sa Ilipa brzojavom pozvao u pomoc. Tako nam u zajednici pode za rukom te oko '/24 sata poslije podne blizu crkve na Stupu ubismo sve tri krunaste ševe. Izmedu ovih sedam, za Bosnu i Hercegovinu za cijelo veoma rijetkih gosti, bila su cetiri mužjaka i tri ženke. Sjeverna krunasta ševa u ovom se razlikuje od balkanske: 1. manjim dimenzijama svih dijelova, narocito kljuna i prsta, 2. ridim (a ne sivim) perjem po ledima, 3. time, što je crna pjega na licu od crnog štita na prsima jasno odvojena žuckasto bijelim podvoljkom. Pod 1. i 3. naznacena obilježja jasno se vide na slici glava onih eksemplara, koji su u ovim zemljama ubijeni. O životu sjeverne krunaste ševe dakako malo što umijem reci. Kao prava djeca ljutog sjevera nije ih se moglo naci na cesti uz ševrljuge i vrapciju družbu, nego bi se vazda spuštale u kukuruzu i po strništima nasred snijega. Ubiti ih ne bijaše teško, pa bi jedna za drugom padale od naše divno prokušane sacme broj 20. O životu balkanske krunaste ševe nasuprot vec umijem da prikažem malu životnu sliku. Netom na najvišim, golemim vapnenastim prudom sasutim grebenima Balkana okopni snijeg, vec se i ove ševe tu nadu. Mužjak vec otpocne curlicuci dozivati, pa se pojedini parovi vec stalno udruže. Baš kao naša poljska ševa, tako i krunasta ševa leti visoko u cisti gorski zrak, dok ženka dolje, brzinom kao miš izabere podesno mjesto za gnijezdo. Dok u najvišem šumskom pojasu podrucje gnjezdišta od neugodne posjete pastira s njihovim stadima cuva sniježni bedem, preko koga jedino, ako se može prijeci krpljicama, vec se pocetkom maja ljepušno, od alpinskog bilja, a narocito od travi savijeno gnijezdo udesi u kakoj jami na zemlji. U jednom leglu budu tri ili cetiri jajeta, koja su najviše slicna jajima ševrljuge, te po žuckasto-bijelom temelju imaju lutaste, ljuskaste i glinasto mrke gornje pjege. Kada ko uznemiri ženku na gnijezdu, onda ona najprije pogurena donekle trci, pa se iza toga tek uzdigne, tako da se gnijezdo malo kad nade. Mladici imaju vrlo šareno perje, pa kako nemaju repa ni krunastih pera, nikako nijesu slicni starima. Ako je ljeto povoljno, gnijezdi par i po drugi put. Tako smo onda na Vranu u društvu poletaraca vazda vidali samo stare mužjake, dok su valjda ženke ležale na drugim jajima. Kad u jesep preko hridova duše ledena bura, pa je kasnije ondje gore sve zatrpano pod snijegom i ledom, onda se i balkanska krunasta ševa nace prinudena, da sade u dolove i da se ondje stara za svoju prehranu. Tako su onda došle do Spljeta, a onda vidio ih je kod Travnika nadšumar Gešvind 21. januara 1891., kod Mostara (sjeverni oko) natporucnik R. Sehars (8eecagv) 2. i 5. januara (100 komada) i 6. febr. 1895. (20 komada); a neposredno kod Sarajeva 31. jan. 1895. preparator Dedebor jednog inokosnog mužjaka, pa su u svim tim prigodama zemaljskome muzeju namaknuti primjeri. Ali kako u proljecu nastupi blaže vrijeme, nestane ovih ševa iz dolova, pa traže visove, svoj pravi, neobicni zavicaj. Želimo turistama, da mogu srce nadovoljiti, posmatrajuci tu pticu u našim planinama, kuda ce u buduce za cijelo u ve