Godine 1893. u 3. knj. „Glasnika zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu" na prvom mjestu izašao je clanak dra. Laze Kostica, pod naslovom „Narodno glumovanje", u kojem uceni dr. Laza medju ostalim spominje i mene kao cuckog ucitelja u selu Trešnjevu i jedan moj donis, donekle štampan u „Gl. Crnogorca" od 2. februara 1891. god. — To me pokrenu, da u interesu stvari, u recenom clanku izložene progovorim nekolike, uvjeren, da ce drago biti i dru. Lazi, što cu iznijeti uzrok onako kratkog dopisa i što cu proširiti ono, o cemu budem imao bilježaka. Još dok sam bio djak, volio sam i rado zaronih u narodni društveni život, gdje ce svaki istraživac iz dana u dan naci novoga poleta za svoje nastojanje. Pa, prebirajuci vrela suprotnih svojstava u narodnom životu, opazih pojave bogate gradje samonikle narodne umjetnosti u našoj nepisatoj književnosti i dodjoh na tu misao, da iz nepismenog naroda, iz te nedocitane „zive knjige" pribiram bogatu gradju i cisti proizvod samonikog narodnog umovanja, jer opažah, da ta cisto samonikla narodna umjetnost širenjem prosvjete i obrazovanja sve se bliže primice svome kraju. Toga posla pribiranja prihvatih se još 1889. god. te, kako onamo to bjehu onda, kao što su i danas — besposlice, a ja mladi ucitelj, cuvah se, da mi ko ne zamjeri, pa se malo javljah pravim imenom, no „postavi sedlo na magare" i potpiši ime drugoga. Na dugijem mratinjskijem nocima sam više puta bio po seoskim sijelima i — samo se po sebi razumije — prnmjetio sam, da seljaci izbiraju izmedju sebe najvještije, koji i umiju i znaju prikazat gledaocima, da im se bolje svidi i dopane njihov prikaz, što i jest glavno u pojavima samonikle narodne umjetnosti. Pa, ako ceš, da ostane onaj živi oganj vjecite lepote samoniklog pojava narodne umjetnosti i u tvom pismenom prikazu, to je teško postici, ako nemaš hitrog bilježnika — a, ako ti to narod opazi, onda „ti vodiš nekakvu poletiku". Pribirah gradju svakovrsnijeh umotvorina, a u tome je bogato (osobito igrama) cucko Trešnjevo i sve Cuce, kad mi stiže glas, da potrebom službe moram ostaviti Trešnjevo. I pošto ne bjeh najbolje smotrio i upazio rad i govor u onim, drom. Lazom prikazanim igrama tog dopisa, a nemah prilike dalje ih videti, e je repetitio mater studiorum, napisah ih i poslah onako kratke, bez rijeci, pošto nešceh sam krpiti i sastavljati, jer se za to hoce i vještine i vremena, i rada i pomoci, pa da se iznese cistijem narodnijem govorom, da bude od sto bolje SVIDL.IVOSTI i dopadljivosti citaocima, slušaocima, gledaocima. Koliko su mi poznata notnja seoska sijela, ne sjecam se, da su seljaci bogati pantomimima, niti sam uzrokom svojih presuda, da li vrijedi zabilježiti i rijeci, pa makar ono prešle malicak i granice uctivosti, samo kad se upotrebljuju u društvenom narodnom životu — kratio i krnjio igre, no sam uvjek bilježio i što vidim i cujem, u koliko zapamtim — i to narodnim govorom i izrazima. Poznato mi je, da to po mišljenju „veleucenih" rade samo besposlicari i da su to danas još više „besposlice", jer ima i tamo „izobraženijih" ljudi, koji se ne bi mogli spuštiti u takvu prostotu, što ne bi u te narodno umotvorine dolili malicak i svoje velike — mudrosti, te svojim primjesama zasjenili onaj oganj vjecite ljepote. Ja imam pouzdane bilješke govora iz igre „Vratilo", te cu stoga po savjetu dra. Laza govor o toj igri u svoj prostoti svojoj iznijeti pred štovana citaoca. Na sijelu jedne noci od glave do pete se obuce Milovan u prnje; mjesto kape na glavu stavi ovnujsku kožu; zadjede za pas drveni nož; o pasu objesi torbicu napunjenu pepelom, a mjesto puške uze u ruku dugacku toljagu i tobož iznenada, posagnut ude preko nraga, cotajuci, jedva se držeci na nogama od žalosti: — Oblo vece! — Topla ti sreca! — odgovori mu Periša, stari majstor igraca. Milovan stade na sred kuce plakat, tužit i jecat, ali mu nijesi mogao razumjeti rijeci, dok ce ga zapitati Periša: — A danu ti požnanice, što ti je? Što placeš? Kaži mi, da i mi žnamo, ne bismo li ti što pomogli?! - A što cu vi kazevat, moj blate? Imah jednoga blata ka' niko; junak da mu nema pala; visok ka' koplje, a tanak ka' djevojka; lumen ka' bula, a jak ka' medjed — aoh! Blate, zeljo ziva! Pa ovo nekoliko dana dode pomalen, okošt i tanak cojak bez kosulje i bos, lijen i dobal, ka' zlo blijeme; izazva mi blata, plevali i posjece; skide haline s njega, pa utece. Te ja skoci za njim u pocelj i tlazi ga od sjutla na jutlo do sinoc na vece i od ondan vece do onomadne na podne — nidje ga naci — kimnika! — A bi li ga po cemu poznao? — nastavi Periša. — Kako ne bih kimnika!? Bih za Boga, samo da mi ga je dje opaziti! — A po cemu bi ga noznao? — Po svacem, m-i-l-i b-l-a-t-e — ponovo zajeca — po nakaznom obliku, clnom oblazu i debelim lilicama (usnama), po izbul.jenijem ocima, po kljukatom nosu i konskijem zubima — b-l-a-c-k-o-g-a k-i-m-n-i-k-a — po dlakavijem lukama i glibavijem noktima, po plelijem petama i klvavijem haljinama i po svacem. Oj! kimnika! Kuku blate-------e! Lano moja! Sto cu sada!? O! da mi ga je utlefiti — pojunaci se — kada mi bi blat ozivio! A-oooh! Blaaaa-------! i ne moga dalje od placa. Biva, da vi bih bio dosadan, kad bih dokrajcio ovo pisanje zapocetim nacinom seoskog govora, jer je dopadljivija glasna rijec seoska, s toga dalje i pišem rijeci cistijem izgovorom, premda seljaci tijem — nazovimo ga — mucavijem govorom i dovrše svoje uloge. Nikola uze jedno vratilo, natace kapu na vrh njega i obmota je pasom — calmom; na vratilo obuce džemadan, gace i gunj, a proz rukave gunja prodede dugacki štap mjesto ruku; preko gunja ga opasa pasom i zadede za pas dvije kratke nalice - male puške, pa s jednijeh pobocnijeh vrata pomaljaše i ukrivaše vratilo kao kad se ono deca baukaju i sakrivaju jedno od drugog. Milovan to nije opazio ni primjetio tobož niko od gledalaca, premda se vratilo sve to više ukazivaše, pa ga podockan opazi Periša i viknu: — Požnanice! Požnanice! — Aj! Što je! — trže se Milovan kao iz sna. — Neko se namalja s polja, no pazi, da t