1. Tetrao urogallus L., Auerhuhn, tetrijeb, divlji horoz (gluhan). Impozantna ova divlja perad žive u vrlo velikom broju po alpinskim i podalinskim šumama Bosne i sacinjava mnogo željenu lovinu za domaceg i za stranog lovca. Može se tvrditi, da se tetrijebovi nalaze u svoj zemlji u šumama crnogoricama, pocevši od 1000 m gore. Ove vrste imade balkansko poluostrvo izmedu svih divljih kokošiju ponajviše. Osobito mnogo tetrijebova palazi se po Bosni u planinama oko Glamoca do planine Šujice, u Smolinu oko Žepca, dalje po šumama izmedu Trnova i Kalinovika i još po mnogim drugim mjestima.U zemaljskom muzeju imade iz raznih krajeva: tri stara mužjaka, nekoliko mjeseci star pijetao, tri kokopi i dvoje mladih u prvom paperju. Ovo dvoje mladih, koji se vrlo umiljato prikazuju, donio je sa planine Preslice g. Karaman, direktor ovdašnje tehnicke škole u proljecu god. 1893. Više je puta vec pošlo za rukom naci i jaja tetrijebova i dobiti ih takoder za zbirku muzejsku. Tako su vec nadena na Stupnju kod Sarajeva, na Romaniji planini, kod Rujišta pod Veležom, kod Šujice i t. d. Jaja baš nijesu sva jednaka po obdiku i velicini, ali se u boji podudaraju sa jajima svih šumskih kokošiju: žutosmeda sa više ili manje jakim crvenosmedim pjegama. Što se tice lova, domaci su tetrijeba lovili upravo kao što to biva i u Alpima, i to iskljucivo samo za vrijeme parenja u proljece. Lovili su mužjaka i ženku ovim nacinom: Lovac na jednoj zasjedi, slicnoj našim zaklonima, ocekuje tetrijebove na mjestima parenja u vecer ili u jutru pa puca, cim uvreba zgodu. Rijetki su oni domaci lovci, koji se umiju skakanjem približiti tetrijebu u onaj cas, kada ovaj zapocne svoje ljubavno pjevanje. Tim više na ovaj nacin love i austrijski i ugarski lovci od okupacije ovamo, pa je bilo i slucajeva, gdje se je u isto doba oglasilo do dvanaest pijetlova, tako da doticni lovac zbilja nije znao, na kojeg ce pijetla više i bolje da pazi. Kao rijetkost može se ovdje još zabilježiti cinjenica, da se je u mnogim predjelima zemlje u zimnje vrijeme po koji tetrijeb u gvožda uhvatio; meni je pouzdano poznato više ovakih slucajeva. Tragovi po snijegu uputiše ljude na pravac, kojim tetrijeb prolazi, i ovdje su s uspjehom postavljali gvožda. U ravnicama nije se našao nigdje trag tetrijebovima, a ovdje kod nas u bregovitim predjelima obicno se nalazi više velikih tetrijebova, nego li malih i lještaraka. Kao jednog slabo poznatog neprijatelja tetrijebova mogu da oznacim na temelju pretraživanja želuca i volja uralsku sovu (Syrnium uralense), koja boravi u prilicnom broju u istim krajevima, gdje se nalazi tetrijeb. 2. Tetrao urogallo – tetrix = hybridus L. Rackelhahn, tetrijeb kopiljasti. K najznamenitijim akvizicijama prirodoznanstvenog odjelenja zemaljskog muzeja spada bez sumnje onaj kopiljasti tetrijeb, kog je gosp. Vajdl (Weidl), šumar iz Glamoca, spremio šumarskom odjelenju, a potonje ga ustupilo muzeju. Ovoga su tetrijeba ubili 15. aprila 1894. u Krbljini — na tako zvanom Matraku — lugari Aleksic i Peha; prvi ga je ranio, a drugi, poslije mnogoga traženja opet našao i ubio. Po odlucnom kazivanju Bajdla imade tamo na Hamzinom vrhu još više takovih pijetlova, što se lako dade protumaciti, pošto ondje zajedno žive gluhani i ružovci. Ovaj kopiljasti tetrijeb pokazuje tipicna obilježja malog divljeg horoza (ružovca). Po velicini je izmedu obadvije vrste, od kojih proizlazi, i raspoznaje se to križanje odmah po violetnom sjaju prsnog perja. Krajna repna pera skoro da se savijaju, a krajna krilna pera više slice onima od velikog horoza, ali ipak se još opažavaju bijeli dijelovi na istijem. Kljun mu je slican kljunu od velikog tetrijeba, ali je manji i crne boje kao u malog. Pri parenju odao se taj horoz svojim cudnovatim rakoljenjem. Pario se samo na zemlji a nije se nikad opazilo, da se na drvetu pari. 3. Tetrao tetrix L. Birkhuhn, mali tetrijeb, mali divlji horoz (ružovac). Ova vrsta tetrijeba mnogo je manje raširena po Bosni i uopce po balkanskom poluostrvu, nego li druge vrste. Pošto se o nahodištima malog tetrijeba u ovim zemljama još slabo što znade, to sam ja sa profesorom Knotekom, mojim starim prijateljem, odavno sve vijesti o toj ptici prikupljao, i on je o tom slijedece pobilježio: On živi u sjeverozapadnom dijelu Bosne, a taj dio ograpicen je od prilike ovako: na istoku sa rijekom Vrbasom, na jugu zamišljenom crtom, koja prolazi od Prozora preko Županjca do na dalmatinsku medu. U ostalim dijelovima Bosne i u cijeloj Hercegovini nema malog tetrijeba. Ne treba opet misliti, da se on u svakom predjelu oznacenog kraja nalazi, naprotiv on živi samo u nekojim mjestima. Po onome, što se do sada saznalo, najviše ga ima i najviše je raširen u Krbljini planini u kotaru Glamockom. Vrijeme parenja pocinje u zadnjoj trecini marta i traje do svršetka maja; ipak ce mužjak kad i kad tražiti ženke do polovine juna, no parenje je u punom jeku u drugoj sedmici maja. Ako je vjerovati pricanju ovdašnjeg stanovništva, da su se ovi tetrijebovi istom prije 40—60 god. u Krbljini udomacili, to ostaje onda još nerješeno pitanje, otkuda su oni došli. Na susjednoj Vitorog-planini našao je gosp. šumski asistent Miler (Miller) na nepošumljenoj krševitoj površini — šumska garišta iz turskih vremena — pojedine mužjake i ženke, kada su se parili; ipak po njegovu sudu nijesu ova nekolika para ovdje stalni stanovnici, vec borave ovuda samo za vrijeme parenja, a poslije išceznu. Kod Varcar Vakufa ubijen je mužjak u vrijeme parenja. Da li se ovdje nalaze stalno — nije još dokazano, ali svakako vjerojatno, pošto udaljenost od Krbljine nije prevelika. Iz sjeverne je Bosne skoro sasvim išcezao. Kod Bos. Dubice ubijen je zadnji mužjak u proljecu god. 1885., kojeg je gosp. šumarski savjetnik Hofman (Hoffman) muzeju poklonio. Godinu dana kašnje (1886.) nestalo je ove divlje peradi sasvim iz okolice Banjeluke, gdje je prije bila u prilicnom broju, a to ušljed neprekidnoga ubijanja. Kod bosanske Gradiške nalazi se još po gdjekoji, ali od god. 1891., tako rekavši uništeni su ovi