Malo ima naroda, a da ne bi - imenito niži slojevi — imali bilo koju biljku, ili životinju, s kojom ne bi bile svezane kojekakve price i uspomene na stara vremena. Tako su — ako se ne varam, jer to uceni ljudi kud i kamo bolje znaju, — Grci štovali maslinu, Slovjeni lipu, stari Germani hrast, a na istoku se, osobito megju Arapima, još i danas u veliko štujo datula. Ta ko ne zna, kakva sve svojstva Arapin pripisuje svojoj datuli! Ko ne zna, da se tolike divne arapske price pod datulom rodiše, a nekoje su pace za nju svezane! Pa kako i ne ce, kad mu je ona hraniteljica? Al' nu! Kud sam zašao? Ta to, kako rekoh, uceni ljudi mnogo ljepše kitit umiju. Da prijegjem na pravu stvar: Pošto, kako rekoh, mal' ne svaki narod po gdjekoju biljku više manje štuje, nametnulo mi se pitanje, za što da naš narod, imenito pako muslomanski mu dio, toliko štuje trešnju, dok ce jasiku rado posjeci. Trešnju, ma bila ne znam kako stara, on ipak posjeci ne ce, vec je ostavlja, dok je sam crv vremena ne obori. Zar tresnju posjeci, ili cak možda na vatru metnuti? Bože lijepi zakloni! Ta to bi bio grijeh, koji bi božju kaznu tražio. Za bolji dokaz tome, evo što pripovijeda neki seljak: Imam na njivi pod kucom trešnju, pa cu se jedared nakaniti, da jednu suhu granu odsijecem. Kad sam pošao na drvo, bilo je vedro nebo; no dok se do grane dovukoh, naoblaci se, poce grmljeti, pucati i — na moju dušu — da brzo ne makoh s drveta, mal' da u mene ne smjeri. Od to doba ne bih ti trešnje za vas dunjaluk posjekao. U našeg naroda — barem koliko znadem — ima ponešto miješavine slovjenskog i turskog naroda; a pošto su Turci, pokorivsi arapske kalife, primili od njih najveci dio uljudbe i obicaja, to bi prema tome trebali da stuju lipu ili datulu, i o njima da cuvaju price. Ali nije tako. Za što dakle da štuje trešnju? To pitanje bijaše mi zagonetkom sve do neki dan. Prije nekoliko dana, vracajuci se sa rimskih grobišta kuci, nanese me slucaj na jednog starog muslomana, koji je upravo gonio kuci tovar drva. Ja mu se pridružim, te u razgovoru tamo amo dogje rijec na trešnju, pa ga upitam, za što da tresnju niko ne sijece. Tresnja je - reci ce on „od Boga mubarek ucinjeno i posveceno drvo. Jer u vrijeme, kad su Nemrud (Nimrod) i njegovi ljudi Ibrahim-pejgambera (Abraham) bacali u vatru, onda je mazga donosila drva, a zelembac je vatru potpuhivao. No pošto ne htjede trešnja da gori, to je mazga donijela jasiku, koja je rado gorjela. Na to se Bog ražljutio, te je mazgu, jasiku i zelembaca gazab ucinio (prokleo), a tresnju je blagoslovio i posvetio. To se božije prokletstvo i danas poznaje na mazgi i jasiki; jer mazga od onda ne može svoga evlada (pomlatka) imati, a jasikin list uvijek trepti." Po cemu se pak poznaje prokletstvo na zelembacu i blagoslov na trešnji, to mi nije umio reci; no toliko znadem, da zelembaca radi toga svak ubija, jer vjeruje, da ga je dobro ubiti; naprotiv trešnju svak cuva, jer vjeruje, da ce mu se, posjekavši trešnju, sigurno desiti kakva nesreca.