Lijepih li obicaja u milom nam narodu! Koliko gogj je važnijih godišnjih svetkovina, koliko gogj je važnijih godišnjih radova, za svaki ima narod posebne svoje obicajne svecanosti, posebne pjesme i govore. Ko se ne sjeca koleda, spasovskih krstaša i dubovskih kraljica, pa i drugih obicaja pri raznim svecanostima? Kome da živo srce življe ne zakuca, motreci ovake svecanosti, pri kojima narod osjecaje svoje misli i duh svoj u pjesmu izlijeva i pri kojima ceš najbolje duh naroda upoznati? Pa komu da se ne mile ti drevni obicaji — ta ostavina milih nam pregja — koji svaki važniji godišnji momenat popratiše narodnim obicajnim miljem — pjesmom i govorom ? Odista, narodne su svecanosti milje narodno; lijepa, ugodna i nevina zabavica samoga naroda, koju i oko stranca radoznalo gleda, dok je ucenjaci proucavaju sa gledišta stroge znanosti. 1. Obicaji o kosidbi. Još je sve tiho i mirno, nocna tmina prikriva još zemlju, samo kad i kad zalaje po koji pas uz redovno odzivanje vjesnika zore — pijetlova, a ubavi slavuj milo i ljupko izvija na nedalekoj granici, izlijevajuc ljubav prema družici svojoj u lijepu, skladnu i milozvucnu harmoniju. Nije dugo do zore; tad ce narod opredijeljeni rad da otpocne. Naš je narod radin, rano rani, kasno ce na pocinak; zima je, veli, za odmaranje, te zove li ga ma kakvi poljski rad, spremi sebe i potrebno orugje još prije zore, samo da što pnje svoj rad i posao obavi. A kako i ne ce? Zar mu nije kadro nevrijeme sav racun pomrsiti, a onda je jedan dan izgubio. Ko ce mu ga nadoknaditi? Pa zna li covjek uopce, što mu sjutrašnji dan nosi?! Još prije zore spremila se ceta mala, šest do osam a i vise ljudi, prema poslu i radu. Krijepki i jedri su to ljudi, naoružani ne puškama, vec oštrim kosama, pod kojima ce milijuni i milijuni mirišljivih travcica glave svoje izgubiti. Cvrstim krokom veselo koracaju, primicu se cilju svomu. Kosci su to — a eto ih vec i na livadi, koju im treba toga dana pokositi. Došavši na livadu poredaju se redom redomice; prvi prednjak („bimbaša", „kolbaša", „kosbaša") kosac je na glasu, a za njim redaju se ostali. Još jednom ogledaju svjetlo oružje, kose svoje, pogladiv ih oštrilicom (brusom), što no je svaki o boku u tok zatakuuo. Pomoliv se svi zajedno, zazove prednjak božju pomoc i blagoslov nad rad njihov ovim rijecma: „Dobri Bože, daj nam sretno livadu pokositi, travu osusiti i svesti, a bila izdašna i zdrava hrana i konju i volu i ovci i kravi, a domacini našemu daj do godine trojako koristi ko ovoga ljeta — narasla mu trava ovolika!" (Na ove zadnje rijeci poskoci malo). Svi ce na to: „Daj Bože!" te pokriv glave, — jer otkrivene glave slušaju govornika prednjaka, odmahnu svi na znak prednjaka kosama, te je prvi otkos obavljen a kosidba otpocela. Neumorno kosci kose tako složno, da ih je milina gledati, a kosec su i veseli i dobre volje. Sada ce koji šaljivdžija — lakrdijaš, — reci koju u smijeh ostalima, sad ce opet koji pjevac kratku koju kosidbenu zapjevati uz jednoglasnu pratnju ostalih, ,,nek se zna, da su tuj kosci". Pjevaju: „Uzdahnula lipa diva kasti travo, bud golema — „Pravo ljudi govore: Bungur kosit ne more, A tarana ni gore, Kupus malo i more, Rasti travo, bud golema, Rasti žabi do koljena!" Kobasica i bolje, Pecen jarac još bolje; Kulin kosi, kobasica vino nosi, Masna pita, kosom hita." Ili ovu: „U Ivana i u Marijana, Pod pendžerom zelena livada; Po njoj pasu ovce i jaganjci, Cuvali ih momci i djevojke, Svakom momku bogata djevojka, L'jepom Ivi sirota djevojka. To docula l'jepog Ive raajka, Pa govori l'jepog Ive majka: „A, moj Ivo, moj sine jedini, Sto ce tebi sirota djevojka? Ti si Ivo roda velikoga, Velikoga, a sve gospodskoga. U sirote malo ruha ima, A u tebe mnogo roda ima." Za to cula sirota djevojka, Pa govori sirota djevojka: „Ak' i jesam jadna sirotica, Ja sam stekla ruha djevojackog: Svakom svatu svilenu maramu, L'jepom Ivi sa zlatom košulju. Više zlata, nego b'jelog platna, Više veza, nego b'jelog beza." Ili pak ovu: „Kada kosim, rukavice nosim. Kada orem, doc' doma ne morem. Kada plužim, svu godinu tužim. „Kad se kosi, da sam kod ovaca, Kad s' užina, da sam kod kosaca, A u zimi, da sam mala maca." Ili ovu ljubavnu : „Crna goro, puna ti si hlada, Srce moje, puno ti si jada! Gora ce se ishoditi blada, Srce moje nigda dilje jada. Sto s' oblaci, da su crni gjaci! Da je tinta, što je voda liladna! Da je papir dragoga livada! Da je pero kolik Sarajevo! Ako bi ini ispisalo jada! Takove i slicne pjesme odjckuju po bujnim sjenokošama, a veseli kosci pjevaju i pjevaju - još ih grlo ne izdalo! Uvidi li prednjak, da mu kosa ne odsijeca, kako bi on htio, stane, a s njim i drugovi mu, te vade oštrilice i glade njima kose, da ih opet pooštre za daljnu kosidbu. Kosi, koso! Kosi, koso! Kosi, koso —! skladno odjekuje oštrenjem kosa, a kada i opet — kosi! Oko sedine jutarnje ure eno ruckonoše! Najmlagja je to zadrugarka i ukucanka (snaša), ili ako je u kuci odraslija djevojka, to je onda njena služba. Ovisoka, bijela i ukusna ruha, narodnim vezom izvezena, brza taj mladi i lijepi ruckonosa preko polja i livada, šumica i gajeva, noseci na glavi ovecu košaru punu jestvina, pokrivenu cistim najljepšim peškirom, koga je niz zadnju stranu košare u dva traka spustila; brza, velim, taj mladi i lijepi ruckonoša, da što prije svojim koscima jelo donese, jer vec" dugo kose, a kosec covjek se biva i umori, a umornu opet su jela slatka ?! Došav ruckonoša na livadu skine košaru, pozdravi kosce i pozove ih k rucku. Kosci na to ostave kose, posjedaju u okrug po travi, pomole se, da im Bog jelo blagoslovi a ruckonoša megju tijem izvadio vec iz košare bocu dobre šljivovice, te je stavio u sredinu okruga. Prednjak se maši boce, nazdravi, grcne, pruži je komsiji, te sad boca redom zareda. Sta li je, Bože, reduša koscima spravila za rucak? Kosidbena pjesma pjeva: „Kad se kosi, da sam kod ovaca „Kad s' užina, da sam kod kosaca itd. a druga opet: „Pravo ljudi govore