Sve se više i sve življe traže publikacije po razredima, po jedinstvenom objavljivanju monumenata, koji jednome kolu pripadaju. Istom kad su spomenici jedne vrste što potpunije pribrani i kriticki ispitani, onda istom može da bude govora potankoj študiji, osnovanoj na isporegjivanju i uzajamnom tumacenju; onda se može na stara pitanja odgovarati nužnom precizijom i mogu se nova potaknuti. Megju ovaka, željno izgledana djela valja ubrojiti i Cumontovo. To je od dužeg vremena ozbiljno i ustrajno pripravljana publikacija. Jednu joj je probu Cumont vec u „Revue archeologique" 1893. iznio u svom „Catalogue sommaire des monuments figures relatifs au culte de Mithra." Pisac je sebi ucinio zadacom da pribere sve vijesti, kako literarne, tako monumentalne, koje se odnose na kult Mithrasov, pa nas onda na osnovu toga materijala uvesti u jedan od najtežih i najtavnijih dijelova povijesti religije. Djelo je proracunano ua cetiri sveska; dva su vec izašla. U prvome su u spisatelja sacuvane vijesti i bilješke i doticni natpisi; u drugom je jedan dio „Monuments figures" (Azija, Rim, Italija, Sicilija, Tracka, obje Mozije, Dacija [djelomice]). Nastavak tomu ima da bude u III. dijelu. Na kraju cc biti ispitivanje pišcevo. Natpisi i škulpture topografski su poredane, i to tako, da je na pocetku orijenat, a njega se hvata Rim, Italija i Sicilija. Onda pisac opet posiže za istokom, za balkanskim poluostrvom, pa nas otale vodi duž Dunava na zapad, u Germaniju, Britansku, Španjolsku i konacno u Afriku. To je dobro promišljen raspored. Natpisi u našoj pokrajini, koji se odnose na Mithrasa, našli su mjesta na str. 139. i 177. Relijefi ce biti u III. svesku. Ja sam te monumente vec prikupio i poredao prije u „Glasniku" 1894., str. 347. i 486. i d. Natpise C. III 8696. (Salonae), 8432. (Narona) i 8372. (Ustikolina kod Foce) ispustio je Cumont, valjda za to, što mu se je ucinilo sumnjivo riješenje doticnih sigala i popunjenje fragmenata. Natpisi kod Plevalja i Nefertare nagjeni su tek u julu 1894. Ja sam vec na prvome od oznacenih mjesta istakao, da u Dalmaciji Mithrasov kult nije bio vrlo proširen, te izrekoh mnijenje, da glavni uzrok toj pojavi valja tražiti u vojnickim prilikama. Naša pokrajina u pogledu takog ustezanja prama tomu stranomu bogu nije osamljena. Još manje vijesti ima iz Sicilije, Tracke, Macedonije. Sardinija i Korzika nije nikako zastupana. Štovanju Mithrasa bilo je naravskim nacinom sjedište u prvom redu u pomorskim gradovima (Epidaurum, Narona, Salonae, Jader, Sema) i na ostrvima (Brattia i Arba); nego je i po kopnenim krajevima bilo opcina: u Munjavi kod Josipovog dola, u Golubicima kod Bišca, Glamocu, Lisicicima (kod Konjica), Starom Plevlju i Nefertari. Dedikanti su dalmatinskih ara i relijefa vojnici (Cumont n. 309.), niži cinovnici, koji pripadahu ropskom ili libertinskom staležu, te svojim imenom odaju svoje podrijetlo sa istoka (Cumont n. 312. a., 314., 317.), ili privatnici, koji vecinom takogjer potjecu iz orijenta. („Glasnik" 1894., str. 346. L. Antonius Menander Aphrodmeus — Cumont n. 315. Sex. Cornelius Antiochus i t. d.) Domacih, koji se inace megju utemeljiteljima votivnih predmeta veoma isticu, nema nikako. Epihorsko pucanstvo ostalo je vjerno starim svojim bogovima: Diani, Panu-Silvanu, Liberu, koji su svi bez sumnje izjednaceni s domacim, po svom bicu jednakim bogovima; nadalje Latri, Sentoni, Ici, Jutossici, Medaura, Aufanama i t. d. Takvu konservativnu cud održali su Dalmatinci i kao rimski gragjani, vojnici, pace i u veoma visokim castima; kako u kopnenim krajevima, kao i u pomorju l u tugjini, u Galiji i u Numidiji, pa ne samo na pocetku carskog doba, nego još i krajem drugog vijeka. Dalmatinski spomenici Mithrasa pripadaju vremenu oko i poslije 150. po Hr. U n. 314. spominje se skupna vladavina; u n. 312. a) spomenuti C. Antonius Rufus bio je 147.—157. zakupnik ilirske carine; isp. nadalje gentilna imena Aelius (n. 313.) i Aurelius (n. 309. C. III 10034. „Glasnik" 1894., str. 486.) i što nema praenomena u n. 312., 316., 319. O natpisu iz Golubica primjecuje Hirschfeld: „lilleris saeculi tertii". To podoba onome, što je o tome vremenu intenzivnijeg širenja kulta po državi uopce konštatovano. Pri eksaktnosti, kojom se obicno odlikuju Cumontove radnje, slabo se što može primjetiti u pojedinostima. Imena naših mjesta malo su ga zamucila. Senia (n. 312. a) zove se Senj (njem. Zengg); kod n. 313. treba da glasi Rožane kod Cernembla; n. 318. je u Munjavi kod Josipovog dola nagjen; n. 574. potjece iz Crkvine kod Koljana, jugo-istocno od Vrljike. Za taj natpis ostajem ja i sada pri popuni, kako ju je predložio P. Sticotti; jer baš u tome kraju ima množina Janu posvecenih natpisa. Isp. C. III 2881 (Corinium), 9932 (Asseria), 2969 (Aenona), 10072 (Albona), 3030 (Flanona) i t. d. Na kraju objavljujem nepublikovani još Mithrasov relijef C. III 10034 iz Golubica kod Bišca. Ploca od vapnenca, polomljena; visina 0.58, širina 0-95, debljina 0-18; površina vrlo oštecena. Sada u zagrebackom zemaljskom muzeju. Po jednoj fotografiji gospodina profesora dra Josipa Brunšmida. Prikazivanje se ne razlikuje od tradicijonalnog tipa Mithrasa, koji ubija bika. (Vidi sliku na str. 455.) NAPOMENA: U pdf formatu je dostupna slika Mithrasovog relijefa iz Golubica kod Bišca; fusnote.