Glavica „Crkvenica" na sastavcima Usore i Bosne kod Doboja, gdje su vec prije nekoliko godina nagjeni natpisi i sitni ostanci, ove je godine hvala brižljivosti vlasnika te uzvisine, gospodina Eduarda Porra, i opet iznijela nekoliko spomenika rimskog doba. Po njima se možemo nadati još zamašnijim rezultatima za sistematicno prekopavanje na torn, strategicki tako znamenitom mjestu. Svi su objekti darovani muzeju. 1. Ulomak vapnenaste ploce, koja je sastojala od dva polja. Od gornjeg polja, koje je bilo ukrašeno skulpturama, samo su još ocuvani preostali ostanci priprosto naznacenih nabora od ruha, i, kako ja mislim da sam raspoznao, ocuvana je lijeva ruka, koja drži zamotak. Ispisano je polje okvireno širokim, glatkim okvirom. Dolje se preko pisma pružila široka pukotina. Visina 0-70, širina 0-51, debljina 0-20. Redovi zaparani; dobra pismena, visina im u r. 1.: 0-077, r. 2.: 0-05, r. 3. i 4.: 0-057, r. 5.: 0-055. Klesar je pocinio nekoliko pogrješaka; u r. 3. usjekao je F mjesto E; u r. 3., 5. i 6. ispustio je tacku, nasuprot stavio ju je u r. 4. megju brojkama; ali je ovdje ipak pokušao da tacku izbriše i tako svoju pogrješku popravi. D(is) M(anibus). Septimio A.... vet[e]rano, v[ixit] an(nos) LII, Titia .... [m]arito pie [ntissi] mo et si[bi. ... Vrijeme natpisa odregjuje gentilno ime suprugovo: on je od cara L. Septimija Severa dobio gragjansko pravo. Iz toga vremena potjece i nagjeni ovdje fragmenat C. III S. 12.757. Vojni zbor, kod koga je Septimije služio, nije naznacen. Na drugom jednom kamenu istoga nahodišta (C. III 8376b= 12-750) spominje se jedan veteran cohors I Belgarum. Može biti, da su obojica pripadala jednoj kohorti, koja je valjda neko vrijeme ovdje bila stacionirana. Ipak je kod Doboja, ako sam inace pravo popunio, bila i cohors I miliaria Brittonur. Za pitanje o položaju canaba — tabora — kod Crkvenice, ne mož nam na žalost poslužiti taj natpis, pošto je on, kao i odlomak što slijedi, kako to svjedoci okrnjenost obaju, na uzvisinu Crkvenice doneseni kao gragjevni materijal. 2. Desni gornji kut jedne votivne are od vapnenca. Lijevo i dolje glatko odrezana. Korniža otraga nema; otražnja je površina kao i gornja ostala hrapava; ara je dakle bila postavljena pred jednim zidom, antom ili sl. Visina 0-38, širina korniža 0-22, inace 0-165, debljina pri kornižu 0-345, inace 0-30. redovi izlinirani. Slika 2. R. 2. T(itus). Praenomen dedikanta. R. 3. TI. Ta je ara, kako se to raspoznaje po obliku pismena, po vremenu blizu veteranskom natpisu br. 1. 3. Tri novca: a) veliki broncani Aleksandra Se1vera (Cohen 428); b) mali broncani carice Magniae Urbicae (Cohen 10) i c) Crispa. Zanimljiv je za našu numizmaticku zbirku drugi komad; meni je poznat samo jedan u Bosni nagjeni novac te vladarice: (Cohen 9), koji je pohranjen u samostanu Fojnici (isp.: „Glasnik" 1895., str. 239). Banjaluka. Votivna ara od vapnenca; visina 1-12; širina pri kornižu 0-49, inace 0-41 a debljina pri kornižu 0-35, inace 0-30. Pri vijencu se raspoznaje po jedna izbocina po stranama u ravnom relijefu. Otražnja i gornja strana nije obragjena; ta je ara dakle bila smještena pred jednim zidom, stupom ili sl. Pobocne površine nemaju nikakog ukrasa. Ispisana je strana mjestimice korodirana, time je interpunkcija izašla nejasna. Tu jc aru našao gragjevni poduzetnik H. Pokorny duboko u šljunku, gdje je ležala na ispisanoj strani, i to kad je zidao temeljni jedan jarak prigodom popravka mosta preko potoka Crkvine nasred grada Banja-luke 23. jula 1895. Može se sasvim pouzdano tvrditi, da je tu bilo njeno prvobitno mjesto, pa da je po tome ovdje bilo neko svetište Jupitrovo. Sad u muzeju. Slika 3. R. 5. V je izašlo manje, valjda radi neke ozlede, koja je vec postojala u ono doba, kada je uklesan natpis; na Y ne može se pomišljati zbog pravilne inace podobe slova V. I(ovi) o(ptimo) m(aximo) et Genio loci L. Sicinius Macrinus b(eneficiarius) co(n)s(ularis) P(annoniae) s(uperioris) v(otum) s(olvit) l(ibens) m (erito). Taj natpis tako potpuno ima karakter obicnih dedikacija beneficijarnih štacija, da ne cemo pogriješiti, ako i Banjaluku budemo smatrali takom štacijom tih „birokratickih šarža". Nego kako cemo sada rastumaciti prisutnost jednog beneficijara provincije Pannoniae superior u Banjojluci, koja je po obicajnom umišljenju pripadala Dalmaciji? Ja mislim najjednostavnije time, ako uzmemo, da je to mjesto još bilo pod upravom gornjo-panonskog namjesnika. Tu tezu podupire ovo: 1. Megja vec po dojakošnjoj oznaci po nagagjanju tece ne daleko od Banjeluke. Kiepert megjašku štaciju Ad fines prenosi u Laktaše, sjeverno od Banjeluke. Da gornjo-panonsko-dalmatinsku megju valja pomaknuti dalje na jug, to sam ja jednoc vec pokazao, i to govoreci o ciglama gornjo-panonske legije XIV geminani Velika Kladuša. 2. Valjda je pobliža oznaka beneficiarim consularis Pannoniae superioris za to upotrijebljena, što je u blizini bilo drugo upravno podrucje — Dalmacija. 3. Mogu se i inace dokazati benencijarne štacije na provincijalnim megjama: u Atransu, Boiodurumu, Trans-Acpiineumu, Intercisi, Teutibur-giumu, Ratiariji, Blatsche kod Scupa i t. d. Ja držim, da smo sada utvrdili drugu sigurnu tacku dalmatinsko-gornjo-panonske megje. Pannonia superior sizala je najmanje u krajeve današnje Velike Kladuše i Banjaluke. Naš natpis pada u doba poslije podjeljenja Panonije u Panonijuj superior i Panoniju inferior, koje je ucinjeno izmegju prvog i drugog rata Trajanovog s Dacanima. Valjace ga prije pripisati prvoj nego drugoj polovici drugog stoljeca; na to izlazi individualno ime Sicinius, praenomen a i ta okolnost što su beneficijari kasnijeg doba svoje zadužbine obicavala datirati. Drugi nam je podatak za datiranje natpisa izgubljen time, što je ispuštena legija, od koje je beneficijarius odaslan. Slicnim nacinom i u C. III 2001. (Salonae) nije sponienut vojeni zbor. Iz Banjeluke dosele nije bio poznat nikoji rimski kameniti spomenik; nasuprot je kod toplica u Gornjem Šeheru, koji pripada Banjojluci, sredinom sedamdeseti